Recesija, koncesija, agresija, digresija,
secesija, globalizacija….baš sve "srpske" riječi?!
PIŠE Slavko JOVIČIĆ SLAVUJ

Oni što bar nešto govore - kažu da je BiH zahvatila opasna
ekonomska kriza! Pa šta? Zar se izolovano od ekonomske, mogla samo i stalno
produkovati politička kriza. Oni što čute o svemu ovom, misle da su se
samoizolovanošću spasili od ličnih trauma, koje su uvijek kao prateća manifestacija samo
izražene u posledicama neke krize. Ne, ovi drugi nisu upravu. Oni su u još većoj krizi i zabludi!
Dakle, krizna vremena već i predugo traju i bar sad
za sad im se ne nazire kraj. Danas u modernističkoj eri najsavremenijih
tehničkih dostignuća još niko do sada nije, a ni u bližoj i daljnoj budućnosti
i neće uspjeti da involvira svoj patent –
“Kako živjeti bez hrane"?! Vode hvala Bogu ima, medjutim, voda je još uvijek
jeftin prirodni artikal, ali je ipak skuplja od mlijeka i to baš ovdje kod nas
u BiH!
Mnoge stvari i njihov razvoj počinju mnogo prije samog finala, i traju mnogo
duže nego što se to, na prvi pogled, vidi i šta se o tome misli.
Malo podsjećanje na nedavnu prošlost, jer bez prošlosti nema
budućnosti. Sadašnjost živimo i preživljavamo. Bila je jedna država u
kojoj
je mnogo različitih naroda živjelo u “bratstvu i jedinstvu”, u
izmišljenoj i
neprirodnoj slozi i ljubavi, i sve to po isklišeiranoj matrici jedne
ideologije!? U tom sistemu tzv. blagostanja, sklapale su se mnoge veze,
nakon
čega su se manifestovale u raznim kombinacijama i varijantama – i to
porodične,
ekonomske, sportske, estradne, kulturne... i sve se to sublimiralo u
tragikomičnu
floskulu – “Naše različitosti su prednost za srećniju budućnost”!? Evo,
baš se
čudim da nikome od zaslijepljenih umova i trustova mozgova, još tada, nije na um palo da pretpostavi da će, upravo,
naše nepomirljive različitosti dovesti do krvavog gradjanskog rata na
prostorima skoro cijele tadašnje SFR Jugoslavije. Ima nekih “umnih” ljudi koji,
nakon svega, služeči se naknadnom pameču uvidjaju da je komunizam bio najveći
"afrodizijak" za izbijanje ratne kataklizme. Ratni vihor je za kratko vrijeme
pokidao pola decenije gradjene veze na svim poljiima društvenog života, mada
još niko ne zna zbog čega su te veze kasnije pukle? A, pukle su kao prezrela lubenica na stolu medjunacionalne
disharmonije u kontaminiranom prostoru mržnje i svih drugih zala.
Naime, mnogi
se i danas pitaju gdje su, i zbog čega su, prestale te “bratske” veze?! Da li su
prestale u deceniji nakon smrti Josipa Broza ili one, zaista, nikada nisu
iskreno ni stvarane, niti su gradjene na medjusobnom povjerenju, toleranciji,
uvažavanju i na platformi “miroljubive koegzistencije” različitih naroda! Teško će i istorija utvrditi ko je baš
u tom vremenu ili mnogo ranije, onako u dobro osmišljenom projektu
vršio amputaciju države, koja je u drugoj polovini dvadesetog vijeka , po svim parametrima, bila mnogima u svijetu za primjer kao uzorna zemlja. Kome za primjer? Nesvrstanim
zemljama? Tek sad smo na početku priče. O kakvoj se zabludi radilo? Kako je bilo
moguće okupiti veliki broj zemalja i upravo ih svrstavanjem ugurati u Savez
nesvrstanih. Zaključak je da svako svrstavanje, pa bilo ono na prvi pogled i
korisno, na kraju izvjesnog vremena dovodi do isto tako svrstavanja i onih drugih i kasnijih pregrupisavanja, iz jednog tora u drugi i
eto idealne situacije za sukobe. Ko je koga tu izdao i prevario? Ko je napustio ideju
“bratske ljubavi” i zajedničkog života svih naroda i narodnosti i to od Triglava, pa sve do Djevdjelije!
Triglav je još na istom mjestu i nije ni "narastao", niti se "smanjio". Za
Djevdjeliju ne znam šta se tamo dešava. Mladim generacijama koje ne pamte ništa
iz tog vremena, mogu slobodno podvaliti i napisati da je Djevdjelija bila
predgradje Višegrada?! Zašto su se
“bratski narodi” prestali da vole? A, jesu li se ikada i voljeli, pitanje je na
koje je odgovor jednostavan. NISU!
Činjenica je da su današnji političari istovremeno, izuzetno, i više
nego dobro potkovani sa stanovišta
informacija koje primaju i razmenjuju sa
spoljašnjim svijetom, i s druge strane, izuzetno individualistički programirani,
odnosno čipovani u svojim
opredjeljenjima da ubjedjuju, naš narod
kaže i da lažu i, s druge strane, da odbijaju
svaku i pomisao da budu ubjedjivani
ili podložni bilo kakvoj kritici
od strane širokih i ojadjenih narodnih masa.. Razdvajanje te dvije činjenice u nesklad
dovodi kompletnu hijerarhijsku neuskladjenost bipolarno različitih klasa – onih
koje vladaju i onih sa kojima se vlada .
Bilo kakvo segmentarno odvajanje jednih od drugih u potpunosti razara društvene
i sistemske veze o postojanju vlasti, sistema, organizacije i, u krajnjoj liniji,
političkog establišmenta kodiranog u nomenklaturi najbogatijeg sloja društva.
Zapravo, u ovim teškim i kriznim vremenima radi
se o amortizovanju
ogromnog nezadovoljstava najsironašnijih slojeva društva i sveopštem
sludjivanju naroda pričom o globalizaciji i ekonomskom svjetskom
kolapsu. Ali, moramo se
zapitati – kad u ovoj napaćenoj zemlji nije bilo kriznih vremena? A,
bogami eno, opasna ekonomska kriza prvo počela
tamo kod njih u razvijenim zemljama. Upravo su te zemlje najviše i
doprinijele ovakvoj situaciji i sad cijeli svijet su natjerali u
akciju - "spašavaj se ko zna i umije"!?
I šta imamo danas? Imamo nikad prekinuto krizno vrijeme
i neizvijesnost. Evo, iz svega se može zaključiti da se vrtimo u začaranom
krugu i opet sa pitanjem - kad je to na ovim prostorima bilo izvjesnosti? Bilo
je samo prividne uljuljkanosti u opštu bezbjednost svih, ali koja u svojoj suštini nikada nije dugotrajna
bila. Niz je pitanja koja se sama od
sebe nameću. Starije generacije i jugonostalgičari bi se rado vratili u ona
„dosadna“ stara vremena, kada je jedina istorijska promjena, bila snimanje partizanskih
filmova u kojima se unaprijed znao vječiti pobjednik. Tako se unaprijed znalo da će mala grupica partizana i to uvijek na spektakularan, na mudar i strategijski perfektan način, u neravnopravnoj borbi, izvojevati sigurnu pobjedu protiv nadmoćnih
Nijemaca, četnika, ustaša i inih "izdajnika" svoje zemlje. Barem tako
su u školama učene mnoge generacije. Je li to bila istina? Ne zna se,
ali se zna da kroz vijekove istoriju pišu pobjednici!
Danas je situacija mnogo složenija i turbolentnija. Na svu sreću rata više nema i najvažnije je da vlada mir! Medjutim, u
kom pravcu će
aktuelne promene i neophodne reforme dalje ići - ne zna se, jer
neizvesnost je jedina
sigurna stvar na planeti, tako da ama baš niko na to ne može da utiče.
Samo još nepopravljivi entuzijasti, zatim razni estetičari, te
umjetnici traže u ovakvoj krizi inspiraciju za svoja
vrhunska umjetnička djela. Kriza se ne crta na platnu, ona je
projektovana i
vidljiva u svakom praznom ili polupraznom tanjiru na stolu običnog
smrtnika.
Kriza se, dakle, ispoljava u svim oblicima, pa čak i u svim medijima
koji su samo puki statističari svakojakih društvenih stagnacija.
Ljudski strahovi
su po najprije krenuli od polupraznih kontejnera. Bilo je kakve takve
nade sve dok je u njima bar po
nešto otpada bilo, ali u ovoj krizi i oni su prazni. I gdje smo sad?
Još smo na zemlji, iako
bi mnogi poželjeli da, ako je to ikako moguće, živi uzlete na nebo. Ne
zna se
gdje bi bila veća gužva?! Jesu li sve ove turbolencije na površinu
izbacile čak
i ono što su ljudi mislili da to uopšte i nije moguće. A, sad se
potvrdilo da
jeste! Itekako! Gdje smo se to uputili? Znamo li cilj? Ne znaju ga čak
ni umjetnici
koji stvaraju svoja apstraktna djela i njima predvidjaju budućnost.
Mnogo toga
nestaje i odlazi iz naših sječanja i pamćenja. Nestaje mnogo toga na
ovoj našoj, ali možda
i na drugim planetama?!
Poruka bi bila
– “Ne tumbaj, lomljivo”! Taj istorijski kontekst i vremenska odgovornost je
nešto što je veliki izazov za sve nas, a pogotovo za sve
one koji ne primaju nikakve
savjete i onih koji ubjedjuju druge da je sve što je protiv njih, nešto što je
najbolje na tržištu pomahnitale civilizacije, koju danas u ovo modernističko
vrijeme zovu recesija!?
I
sasvim na kraju, hoćemo li preživjeti? Naravno da hoćemo!!! Republika
Srpska - sigurno! Zalažem se da ne propadne ni Bosna i Hercegovina!