Slavko Jovičić -

Kriza ili paraliza???

Autor sjovicicslavuj | 21 Februar, 2009 | read_nums (450)
    Recesija, koncesija, agresija, digresija, secesija, globalizacija….baš sve "srpske" riječi?!

                                                  PIŠE Slavko JOVIČIĆ SLAVUJ

    Oni što bar nešto govore - kažu da je BiH zahvatila opasna ekonomska kriza! Pa šta? Zar se izolovano od ekonomske, mogla samo i stalno produkovati politička kriza. Oni što čute o svemu ovom, misle da su se samoizolovanošću spasili od ličnih trauma,  koje su uvijek kao prateća manifestacija samo izražene u  posledicama  neke krize. Ne, ovi drugi  nisu upravu. Oni su u još većoj krizi i  zabludi!

     Dakle, krizna vremena već i predugo traju i bar sad za sad im se ne nazire kraj. Danas u modernističkoj eri najsavremenijih tehničkih dostignuća još niko do sada nije, a ni u bližoj i daljnoj budućnosti i neće uspjeti da  involvira svoj patent – “Kako živjeti bez hrane"?! Vode hvala Bogu ima, medjutim, voda je još uvijek jeftin prirodni artikal, ali je ipak skuplja od mlijeka i to baš ovdje kod nas u BiH!

     Mnoge stvari i njihov razvoj  počinju mnogo prije samog finala, i traju mnogo duže nego što se to, na prvi pogled, vidi i šta se o tome misli.

    Malo podsjećanje na nedavnu prošlost, jer bez prošlosti nema budućnosti. Sadašnjost  živimo i preživljavamo.  Bila je jedna država u kojoj je mnogo različitih naroda živjelo u “bratstvu i jedinstvu”, u izmišljenoj i neprirodnoj slozi i ljubavi, i sve to po isklišeiranoj matrici jedne ideologije!? U tom sistemu tzv. blagostanja, sklapale su se mnoge veze, nakon čega su se manifestovale u raznim kombinacijama i varijantama – i to porodične, ekonomske, sportske, estradne, kulturne... i sve se to sublimiralo u tragikomičnu floskulu – “Naše različitosti su prednost za srećniju budućnost”!? Evo, baš se čudim da nikome od zaslijepljenih umova i trustova mozgova, još tada,  nije na um palo da pretpostavi da će, upravo, naše nepomirljive različitosti dovesti do krvavog gradjanskog rata na prostorima skoro cijele tadašnje SFR Jugoslavije. Ima nekih “umnih” ljudi koji, nakon svega, služeči se naknadnom pameču uvidjaju da je komunizam bio najveći "afrodizijak" za izbijanje ratne kataklizme. Ratni vihor je za kratko vrijeme pokidao pola decenije gradjene veze na svim poljiima društvenog života, mada još niko ne zna zbog čega su te veze kasnije pukle?  A, pukle su kao prezrela lubenica na stolu medjunacionalne disharmonije u kontaminiranom prostoru mržnje i svih drugih zala.

     Naime, mnogi se i danas pitaju gdje su, i zbog čega su, prestale te “bratske” veze?! Da li su prestale u deceniji nakon smrti Josipa Broza ili one, zaista, nikada nisu iskreno ni stvarane, niti su gradjene na medjusobnom povjerenju, toleranciji, uvažavanju i na platformi “miroljubive koegzistencije” različitih naroda!  Teško će i istorija utvrditi ko je  baš u tom vremenu ili mnogo ranije, onako u dobro osmišljenom projektu vršio amputaciju države, koja je  u drugoj polovini dvadesetog vijeka po svim parametrima, bila  mnogima u svijetu za primjer  kao uzorna zemlja.   Kome za primjer? Nesvrstanim zemljama? Tek sad smo na početku priče. O kakvoj se zabludi radilo? Kako je bilo moguće okupiti veliki broj zemalja  i upravo ih svrstavanjem ugurati u Savez nesvrstanih. Zaključak je da svako svrstavanje, pa bilo ono na prvi pogled i korisno, na kraju izvjesnog vremena dovodi do isto tako svrstavanja i onih drugih  i kasnijih pregrupisavanja, iz jednog tora u drugi i eto idealne situacije za sukobe. Ko je koga tu izdao i prevario? Ko je napustio ideju “bratske ljubavi” i zajedničkog života svih naroda i narodnosti i to od Triglava, pa sve do Djevdjelije! Triglav je još na istom mjestu i nije ni "narastao", niti se "smanjio". Za Djevdjeliju ne znam šta se tamo dešava. Mladim generacijama koje ne pamte ništa iz tog vremena, mogu slobodno podvaliti i napisati da je Djevdjelija bila predgradje Višegrada?!  Zašto su se “bratski narodi” prestali da vole? A, jesu li se ikada i voljeli, pitanje je na koje je odgovor jednostavan.  NISU!

    Činjenica  je da su  današnji političari  istovremeno, izuzetno,  i  više nego dobro potkovani  sa stanovišta informacija koje primaju i razmenjuju  sa spoljašnjim svijetom, i s druge strane, izuzetno individualistički programirani, odnosno čipovani  u svojim opredjeljenjima  da ubjedjuju, naš narod kaže i da lažu  i, s druge strane,  da odbijaju  svaku i pomisao da  budu  ubjedjivani  ili podložni  bilo kakvoj kritici od strane širokih i ojadjenih narodnih masa.. Razdvajanje te dvije činjenice u nesklad dovodi kompletnu hijerarhijsku neuskladjenost bipolarno različitih klasa – onih koje vladaju i onih sa kojima  se vlada . Bilo kakvo segmentarno odvajanje jednih od drugih u potpunosti razara društvene i sistemske veze o postojanju vlasti, sistema, organizacije i, u krajnjoj liniji, političkog establišmenta kodiranog u nomenklaturi najbogatijeg sloja društva.

     Zapravo, u ovim teškim i kriznim vremenima radi se o amortizovanju ogromnog nezadovoljstava najsironašnijih slojeva društva i sveopštem sludjivanju naroda pričom o globalizaciji i ekonomskom svjetskom kolapsu.  Ali, moramo se zapitati – kad u ovoj napaćenoj zemlji nije bilo kriznih vremena? A, bogami eno,  opasna ekonomska kriza prvo počela tamo  kod njih  u  razvijenim zemljama. Upravo su te zemlje najviše i doprinijele ovakvoj situaciji  i sad cijeli svijet su natjerali u akciju - "spašavaj se ko zna i umije"!?

    I šta imamo danas? Imamo nikad prekinuto krizno vrijeme i neizvijesnost. Evo, iz svega se može zaključiti da se vrtimo u začaranom krugu i opet sa pitanjem - kad je to na ovim prostorima bilo izvjesnosti? Bilo je samo prividne uljuljkanosti u opštu bezbjednost svih, ali koja u svojoj suštini nikada nije dugotrajna bila.  Niz je pitanja koja se sama od sebe nameću. Starije generacije i jugonostalgičari bi se rado vratili u ona „dosadna“  stara vremena, kada je jedina istorijska promjena, bila snimanje partizanskih filmova u kojima se unaprijed znao vječiti pobjednik. Tako se unaprijed  znalo da će mala grupica  partizana i to uvijek  na spektakularan,  na mudar i strategijski perfektan način, u neravnopravnoj borbi, izvojevati sigurnu pobjedu protiv nadmoćnih  Nijemaca, četnika, ustaša i inih "izdajnika" svoje zemlje. Barem tako su u školama  učene mnoge  generacije. Je li to bila istina? Ne zna se, ali se zna da kroz vijekove istoriju pišu pobjednici!

     Danas je situacija mnogo složenija i turbolentnija. Na svu sreću rata više nema i najvažnije je da vlada mir! Medjutim, u kom  pravcu će aktuelne promene i neophodne reforme dalje  ići -  ne zna se, jer neizvesnost je jedina sigurna stvar na planeti, tako da ama baš niko na to ne može da utiče. Samo još nepopravljivi entuzijasti, zatim razni estetičari, te umjetnici traže u ovakvoj krizi  inspiraciju za svoja vrhunska umjetnička djela. Kriza se ne crta na platnu, ona je projektovana i vidljiva u svakom praznom ili polupraznom tanjiru na stolu običnog smrtnika. Kriza se, dakle, ispoljava u svim oblicima, pa čak i u svim medijima koji su samo puki statističari svakojakih društvenih stagnacija. Ljudski strahovi su po najprije krenuli od polupraznih kontejnera. Bilo je kakve takve nade sve dok je u njima bar po nešto otpada bilo, ali u ovoj krizi i oni su prazni. I gdje smo sad? Još smo na zemlji, iako bi mnogi poželjeli da, ako je to ikako moguće, živi uzlete na nebo. Ne zna se gdje bi bila veća gužva?! Jesu li sve ove turbolencije na površinu izbacile čak i ono što su ljudi mislili da to uopšte i nije moguće. A, sad se potvrdilo da jeste! Itekako! Gdje smo se to uputili? Znamo li cilj? Ne znaju ga čak ni umjetnici koji stvaraju svoja apstraktna djela i njima predvidjaju budućnost. Mnogo toga nestaje i odlazi iz naših sječanja i pamćenja. Nestaje mnogo toga  na ovoj našoj, ali  možda i na  drugim planetama?!

     Poruka bi bila – “Ne tumbaj, lomljivo”! Taj istorijski kontekst i vremenska odgovornost je nešto što je veliki izazov za sve nas, a pogotovo  za sve   one koji ne primaju nikakve savjete i onih koji ubjedjuju druge da je sve što je protiv njih, nešto što je najbolje na tržištu pomahnitale civilizacije, koju danas u ovo modernističko vrijeme zovu recesija!?

     I sasvim na kraju, hoćemo li preživjeti? Naravno da hoćemo!!! Republika Srpska - sigurno! Zalažem se da ne propadne ni Bosna i Hercegovina!

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

    My picture!

Kategorije

Arhiva