S obzirom na činjenicu da se u Bosni i Hercegovini njeni političari nisu uspjeli dogovoriti oko Zakona o državnim praznicima, pa se slavi ko šta hoće, ni 21. novembar nije izuzetak.

U Republici Srpskoj to je neradni, a u Federaciji BiH radni dan. U ovom bosanskohercegovačkom entitetu neće biti slavlja, niti prijema, jer dvojica članova Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić pripremaju prijem za 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Taj datum u Republici Srpskoj ne priznaju kao državni praznik, jer smatraju da su 25.novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu udareni temelji SRBiH koja je bila u sastavu Jugoslavije, a ne ove današnje.

Na tim prijemima nikada do sada nije se odazvao član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

„Ovaj datum u novijoj srpskoj istoriji ne znači ništa. Svaki put kada se približava 25. novembar, uglavnom Bošnjaci insistiraju na tome da taj datum bude i državni praznik. BiH trinaest godina nakon rata još uvijek nema zakon o praznicima, a kako stoje stvari, još zadugo neće ga ni imati, jer dok političari budu insistirali na datumima koji su usmjereni protiv interesa jednog od tri konstitutivna naroda, neće biti moguće usaglasiti zajedničke praznike”, smatra poslanik SNSD-a u državnom parlamentu Slavko Jovičić.

Adil Osmanović, potpredsjednik SDA, kaže da će 25. novembra proslaviti u dobrom raspoloženju, dok će se četiri dana ranije tek prisjetiti datuma kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.

„Veću važnost, svakako, pridajem Danu državnosti BiH i tada ću praznovati”, kaže Osmanović.

Jozo Križanović, poslanik SDP u Parlamentu BiH, rekao je da oba datuma imaju svoju težinu, zbog čega ova stranka smatra prihvatljivim oba praznika.

Relativizacija

Iako predstavnici političkih partija iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda u javnosti uvijek izjavljuju kako je 21. novembar važan jer je zaustavio rat u zemlji, činjenica da se on ne obilježava kao praznik govori da se oni nikada nisu pomirili sa postojanjem Republike Srpske, koja je dio tog sporazuma.

Podsjećanja radi, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja međunarodne zajednice da se postigne mirovni sporazum, Sjedinjene Američke Države su u jesen 1995. pokrenule novu inicijativu. Direktni pregovori zaraćenih strana, koje su zastupali tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, Hrvatske Franjo Tuđman i Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, počeli su 1. novembra 1995. u vojnoj zračnoj bazi Rajt-Peterson u Dejtonu.

Pregovore je vodio Ričard Holbruk, koji je u to vrijeme bio zamjenik američkog državnog sekretara. Predstavnici EU i Kontakt skupine - Engleska, Francuska, Njemačka i Rusija su, također, učestvovali u vrlo napetim pregovorima u američkoj zračnoj bazi.

Tri sedmice nakon početka pregovora, Milošević, Tuđman i Izetbegović najzad su postigli sporazum i 21. novembra inicirali Opšti okvirni sporazum o miru u BiH. Dokument koji je kasnije postao poznat kako Dejtonski mirovni sporazum zvanično su potpisali predsjednici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije 14. decembra 1995. u Parizu.

„U ovom zboru za mir danas čujemo i glasove žrtava, djece čija su igrališta granatirana i pretvorena u polja smrti, silovanih mladih djevojaka, muškaraca strijeljanih u masovnim grobnicama, onih koji su gladovali u logorima, poginuli u bitkama, miliona istjeranih iz svojih domova i otrgnutih od svojih porodica”, rekao je tadašnji američki predsjednik Bil Clinton prilikom ceremonije.

Dejtonski mirovni sporazum sačinjava 11 aneksa koji pokrivaju vojne, političke i civilne aspekte mirovnog sporazuma, kao i one vezane za regionalnu stabilnost.

Baškarenje međunarodne zajednice

Sporazumom je stvorena BiH kao suverena država sastavljena od dva entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske.

Sporazum obavezuje BiH, Hrvatsku i Srbiju na uzajamno puno poštivanje suverenosti i jednakosti, te rješavanje sukoba mirnim putem. Potpisivanjem Sporazuma strane su preuzele i obavezu poštivanja ljudskih prava, odnosno prava izbjeglica i prognanika. Prihvatili su i punu suradnju sa svim relevantnim tijelima i organizacijama u implementaciji mirovnog sporazuma, te istrazi i sudskom gonjenju vezano za ratne zločine i druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Implementacija civilnih aspekata Sporazuma povjerena je Kancelariji visokog predstavnika (OHR) u BiH. Djelujući u sklopu mandata Vijeća sigurnosti UN-a, visoki predstavnik vrši dužnost najvišeg izaslanika međunarodne zajednice i ima punu nadležnost, uključujući i ovlasti za smjenu dužnosnika i donošenje zakona. Zadaće mu obuhvataju omogućavanje i koordinaciju aktivnosti organizacija i agencija koje se bave civilnim aspektima mirovnog sporazuma. Uloga visokog predstavnika bila je vrlo zapažena u prvih pet godina nakon rata. Samo u tom peridou smijenjeno je preko stotinu zvaničnika u zemlji.

Iz ukupnog budžeta, svake godine se izdvaja 70% samo za administraciju na svim nivoima vlasti. Zbog toga se 13 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma ne može reći da je Bosna i Hercegovina funkcionalna država.

Tokom obilježavanja 10 godina Dejtona, održanog 22. decembra u Vašingtonu, predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH dali su istorijsko obećanje o pomjeranju zemlje naprijed i obećanje da će sprovesti sveobuhvatne reforme kao temelj budućeg mira i prosperiteta.

Uprkos obećanjima, prije tri godine propao je dogovor lidera političkih stranaka o usvajanju ustavnih reformi.

Pa, iako ima brojne negativnosti, Dejtonskim sporazumom omogućeno je vraćanje imovine izbjeglim i raseljenim licima. Uz pomoć međunarodne zajednice, imovina je vraćena 100%, ali zato povratak ni izbliza nije u tom postotku. Tek manje od polovine građana se vratilo u svoje prijeratne domove, dok većina njih i dalje živi u inostranstvu ili mjestima u koja su izbjegli devedesetih godina prošlog vijeka.

Zemlja je u junu potpisala i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom.

Politički, ekonomski, društveni i svaki drugi oblik u kojem se nalazi u BiH, čini se da odgovara i predstavnicima međunarodne zajednice, koji već godinama bezbrižno žive u Bosni i Hercegovini. Za svoj angažman dobijaju ogromne plate, koje obični građani mogu samo sanjati. Njihova stručnost je vrlo upitna, a niko ne zna pod kojim uslovima se primaju u različite međunarodne organizacije. Često se od njih samih može čuti kako im je u Bosni i Hercegovini više nego dobro - nema rata, sjajne plate, do mora im treba tri sata, a do planine 15 minuta.

I na kraju, ali ne manje važno, iako ima dvije medalje, Dejtonski sporazum, koji je zapravo Ustav Bosne i Hercegovine, ova zemlja ne posjeduje. Početkom godine, član Predsjedništva BiH Željko Komšić, sasvim je slučajno na konferenciji za novinare rekao da su na sjednici tražili tumačenje nekog člana i otkrili da Sporazuma nema.

Iako nikada nije preveden sa engleskog na zvanične jezike u BiH, najvažniji dokument jedne zemlje je nestao, a da niko, ni skoro godinu dana od kada je to saopšteno, ne zna ko ga je otuđio. Sljedeći put kad nekom bude trebalo neko pojašnjenje iz Sporazuma, moraće otići do Pariza, jer se jedino još tamo nalazi orginalna verzija.