Slavko Jovičić -

RADIO SLOBODNA EVROPA - Programi / Regionalni program / Tema sedmice

Autor sjovicicslavuj | 3 Avgust, 2009 | read_nums (315)

    Moral i politika

    01.08.2009
     
     
    Moral i politika - mnogi će reći da ta dva pojma teško mogu zajedno, pogotovo na Balkanu, naprosto jer se i jedno i drugo može relativizirati. Naši političari u tome su se posljednjih desetljeća uistinu usavršili. Na pojedinim primjerima pokušati ćemo pokazati da li moral i politika mogu zajedno i zašto je u državama regije tako teško uspostaviti ravnotežu između jednog i drugog. Kako je politika postala vještina prevare, a moral pretvoren u nemoral?

    Suradnja: Mirna SADIKOVIĆ, Želimir BOJOVIĆ, Esad KRCIĆ, Goran VEŽIĆ

    Od stanova do umjetničkih slika

    U Bosni i Hercegovini čini se kao da je sve moguće i nemoguće, pogotovo ako se zna da postoje četiri razine vlasti, dva entiteta, 14 vlada i parlamenata, deset kantona i desetina općina. Na moral se u takvim brojakama lako zaboravi. Posebna priča su entitetski premijeri.

    Premijer RS Milorad Dodik nije mario za optužbe da je zgrada Vlade koštala dvostruko više nego što je predviđeno, niti da tokom izgradnje puteva jednostavno nestaje novac, niti kada je otkriveno da ima vilu na Dedinju u Beogradu, ali kada je otkriveno da mu je maloljetni sin dobio kredit od milion i po od Razvojne banke entiteta kojim upravlja njegov tata, osjetio je potrebu da kaže kako je imovinu porodica Dodik stekla po zakonu:

    „Ono čega sam ja vlasnik, zaista jesam vlasnik stana u Laktašima, vlasnik sam dva stana u Beogradu koje sam kupio iz poslovnih aktivnosti koje sam obavljao ’89. godine. Vila u Beogradu je kupljena na kredit, pod hipotekom je. Naravno, to je jedan dupleks koji smo stavili u zakup jednoj stranoj ambasadi koja plaća određenu zakupninu koja vraća kredit. Što se tiče automobila, ja uvijek uzmem dobro auto. I logično je da moja supruga ima automobil – i to nije sporno.“

    Nedžad Branković
     
    Centar za istraživačko novinarstvo svojevremeno je raskrinkao sada već bivšeg premijera Nedžada Brankovića pred kamerama kada je pokušao objasniti kako je otkupio stan za 900 KM, te izgradio kuću za odmor procijenjenu na dva miliona KM bez građevinske dozvole:

    Kako ste otkupili taj stan?

    Branković: Ima po zakonu.

    Kako?

    Branković: Pa po zakonu.

    Certifikatima ili novcem?

    Branković: Ne sjećam se ni ja, ali po zaoknu.

    I to nije sve, kažu u Centaru za istraživačko novinarstvo. Napravili su istraživanje o imovinskim kartonima političara sa raznih nivoa vlasti - i zaključak je jednostavan. Eldina Pleho CIN:

    „Centar za istraživačko novinarstvo u zadnjih pet godina radio je na nizu slučajeva koji su pokazali enormno bogaćenje bh. političara. Čak i kada je vrlo upitna zakonska pozadina tog bogaćenja, vrlo rijetko takvi slučajevi na sudu imaju svoj epilog. A ako i prvostepene presude budu osuđujuće, obično slučajevi budu na drugom stepenu poništeni.“

    Nije stvar samo u bogaćenju, nego i u bacanju novca poreskih obveznika. Revizori iz godine u godinu ukazuju na rastrošnost svih nivoa vlasti. Federalni su prije dva dana objavili kako ministar energetike u Federaciji Vahid Hećo federalnim parama kupuje umjetničke slike, vozači ministara na telefone mjesečno potroše više nego sami ministri, a računi iznose i do 2.000 KM, dok običan svijet danas u prosjeku mjesečno ima od 400 do 700 KM ukupna primanja.

    Revizor Ibrahim Okanović kaže kako javna potrošnja dotle ide da funkcioneri kradu na gorivu:

    „Kupujemo svi normalna auta koja su 50 do 70 hiljada, znači kupujemo auta koja su dobra, a koja troše manje goriva. Međutim, kod nekih troše 13, kod nekih 15, kod nekih 18 litara - a svi imamo pasate i audije.“

    Narod k'o narod - kritikuje, a ništa ne poduzima:

    „Da imaju moral ne bi nam bilo ovako. Sve što je trebalo doći siromašnima, narodu BiH, oni su to prigrabili sebi. I na osnovu građana došli su na vlast i pokupili su sve živo što su mogli pokupiti.“
    „Najviše narod ispašta.“
    „Oni znaju kako su to iskoristili, oni to znaju.“
    „Ne znam šta bih ti rekla. Razočarana sam u ovo totalno. Imam i ja djecu.“
    „Katastrofa, blago rečeno - katastrofa.“
    „Nije sve u njihovim rukama. Međunarodna zajednica je ta koja diktira.“
    „U cijelom regionu su politčari na istoj moralnoj osnovi, a ta moralna osnova je vrlo loša za sve u okolini.“
    „Ja mislim da treba vlast na neki način prepustiti mlađim ljudima koji imaju neke ambicije, koji vide bolju perspektivu ovdje.“

    Zlatko Lagumdžija
     
    Čak su i bh. parlamentarci svjesni manjkavosti ovakvog višeslojnog uređenju zemlj, koje je i napravljeno kako bi se mogao održavati višeslojni nekontrolirani kaos. Zlatko Lagumdžija, lider najveće opozicione partije SDP-a:

    „Prije nekoliko godina sam bio u poziciji da sam se kao nastavnik pobunio zbog toga što čovjek koji je šef izvršne vlasti, vlade jedne, dok je predsjednik vlade radi doktorat, prijavljuje na fakultetu koji treba s njim da sklopi ugovor za neki projekat. To su nemoralne stvari. To je bilo zaustavljeno.“


    Slavko Jovičić, zastupnik SNSD-a, najveće vladajuće partije:

    „Radio sam u onom sistemu - bio je dobar sistem. Sad uhvatite nekog na cesti i ako ispunjava nacionalne kriterije, da mu stranka podršku - i ja moram za njega glasati. U politici ne postoji moral, u politici samo postoji interes.“


    Transparency International godinama već radi studije o korupciji ovdašnjih političara i ukazuje na to šta Evropa i svijet preporučuju kako bi se ova pojava svela na barem podnošljivu mjeru, ali uzalud. Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency-a za BiH:

    „Procesuiranje korupcije i jeste ključni test nezavisnosti pravosuđa. Međutim, čini mi se da pravosuđe u BiH nije uspjelo da položi taj test. S druge strane, tu je i ogroman boj neriješenih predmeta. Preko dva miliona neriješenih je predmeta koji se nalaze pred pravosuđem, i u ovom trenutku kada bi prestali pristizati predmeti, mislim da bi pravosuđe imalo šta da radi narednih deset godina.“


    Da stvar bude gora, predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti uposlili su u institucijama svoje daidžiće, amidžiće i ine rođake, te je nemoguće otklupčati klupko ko kome drži leđa i ko za koga lobira, ko je kome dio tala i ko najviše profitira.

    I tako će biti dok se ne pojavi neka nova generacija političara koja će imati neke drugačije poglede na svijet.

    Provincijalizam i primitivizam

    „Vrlo malo drže obećanja koja su dali u kampanjama, ali nakon stupanja na dužnost. Jedno govore, a drugo rade.“

     Miloševićevo vreme prošlo je još pre deset godina. Svi su se nadali da će njegovim odlaskom otići i sve ono loše što je bilo karakterističnoza taj period: nepotizam, korupcija, kriminal, pa čak i ubistva, ali to se nije desilo.

    Stručnjaci ističu da su, uprkos svemu, metode ponašanja političara ostale iste, a u nekim delovima i primitivnije.

    Velimir Ilić
     
    Jedan od takvih reprezenata jeste i Velimir Ilić, predsednik jedne male stranke, Nova Srbija, koja već godinama koaliciono nastupa sa Demokratskom strankom Srbije. Politikom je počeo da se bavi početkom 90-ih, kroz tada najpopularniju opozicionu stranku Srpski pokret obnove. Kasnije se usprotivio predsedniku te stranke Vuku Draškoviću, napravio svoju stranku i počeo da zastupa sve ono što je u datom trenutku donosilo politički i finansijski profit. Danas ima nekoliko objekata na kojima gradi svoje kuće, a porodičnu kuću je proširio kako bi u nju stao i jedan dosta veliki bazen. Za deset godina prešao je put od pick-up-a do džipa, od male porodične kuće do vile sa bazenom, od malog opozicionog političara do ministra koji bije, psuje i šamara.

    Za današnjeg predsednika Srbije svojevremeno je izjavio: “Budala.“

    Za jednog drugog političara, Nebojšu Čovića, bio je još direktniji: “Može da mi puši k...“

    A novinara koji mu je postavio nezgodno pitanje, prvo je udario nogom i kratko saopštio: “Ti mene zajebavaš bre ovde, bre pederu jedan.“

    Ipak, o njegovom moralu, koji lako može da se transponuje i na ostale ministre u nekadašnjim srbijanskim vladama, najbolje govori izjava povodom afere oko krađe na naplatnim rampama: “Ja sam ovima na autoputu objasnio pre 15 dana - ljudi, mnogo kradete. Da kraduckate pomalo, pa da vas toleriše...“

    Naravno da nisu svi političari u parlamentu Velimir Ilić - razlike svakako postoje.

    Ako bismo moral shvatili kao nešto što se oslanja na svest pojedinca, a kao sankcije za ta prekoračenja, grižu savsti, prekor ili bojkot okoline, onda ostaje veoma malo prostora za analizu o moralu srbijanskih političara, kažu stručnjaci.

    Verica Barać
     
    Verica Barać, jedan od najoštrijih kritičarki političara u Srbiji, za RSE kaže:

    “Teško je tu o moralu uopšte govoriti zato što naše političke stranke nisu stranke po definciji. To su verovatno određena privatna preduzeća nekih centara finansijskih moći, nepoznatih. Mi ne znamo šta su ustvari naše političke stranke.“


    Jednako direktan u opisu odnosa političara i morala bio je i Aleksansdar Bošković, upravnik Centra za politikološka istraživanja i javno mnenje u beogradskom Institutu društvanih nauka:

    „Na nekom, ako hoćete univerzalnom moralnom nivou oni se ponašaju vrlo pragmatično, ma koliko bi to posmatračima sa strane moglo delovati nemoralno. Međutim, oni jednostavno štite sopstvene interese“


    Ali, uprkos skandaloznim izuzecima, šta su zapravo karakteristike srbijanskih političara? Sociolog Ivan Kuzminović ima odgovor na to pitanje. On kaže da je to jedna neuhvatljiva pojava, znači - i lekar i biznismen i demagog i populista:

    “Naš jedan prosečan srpski političar je starosti od 35 do 60 godina. On je u političkom životu Srbije najmanje 10 godina, u proseku 20. On je formalno deo srbijanske političke elite koja ipak za sada nije zainteresovana za razvoj srpskog društva osim deklarativno. On je odan tradicionalnim vrednostima, etnocentrizmu, vođi, crkvi i porodici. Njegova ekspozitura je desni politički spektar ideje glasača. Njega podržavaju više stariji nego mlađi ljudi, više muškarci nego žene, više stanovnici predgrađa i provincije nego stanovnici grada. Nije lepo reći, ali po mom skromnom mišljenju srbijanski političar je u proseku jedan potpuni diletant.“


    Iako bi bavljenje politikom, samo prividno, trebalo da bude privremeni posao, većina političara nema nameru da to zanimanje napustu, možda upravo zbog toga, što politiku gotovo svi smatraju najlukretivnijim zanimanjem.

    Svetlana Slapšak, profesorka na Institutu Studiorum Humanitatis, kaže za RSE da su dobici od bavljenja politikom u siromašnim državama, kao što je Srbija, jako veliki i da je zbog toga potpuno jasno da se političari politikom bave zbog privilegija:

    “Profesija političara je danas zaista obeležena uglavnom time što se obično naziva fringe privileges - nije samo plata, nije samo dobitak nego zaista gomila malih privilegija sa kojima se jako lepo može živeti.“

    Građani, koji za te političare glasaju, ipak nemaju reči hvale. U razgovoru sa gađanima Beograda dobili smo odgovore koji su najčešće svedene na jednu ili dve reči:

    “Mafijaši.“
    „Lakrdijaši.“
    „Ovi političari samo su ljudi za pare. Nemaju oni nikakve konkretne planove.“
    „Nisu na nivou zadatka.“

    Za Aleksandra Boškovića postoji jednostavno objašnjenje zašto je, pored te profitabilnosti, posao političara tako primamljiv za većinu građana Srbije: utilitarizam, pragmatizam i još ponešto:

    Skupština Srbije
     
    “Ljudi koji su danas u politici na položajima bi verovatno bili neuspešni bilo šta drugo da rade. Ja ne znam da li bi neko nekome od njih dao neki najobičniji posao da obavi, da li bi neki prosečan građanin ili građanka ove države imali poverenje u njih.“

    Ali šta održava tako zatvoreno stanje? Čini se da sve stranke, pa i političari imaju isti problem i da svi imaju jednaki otklon prema tome kako ga rešiti. Svetlana Slapšak uočava još nešto:

    “Nema profiliranja. Čak ni u tome smislu da za političare - da govorimo o onome boljem delu političara, dakle onih koji umeju da govore, koji ne greše u padežima i koji ne lupaju - ne možete da kažete to je čovek koji je uspeo sa tim i tim zakonom, to je čovek koji je uspeo sa tom i tom reformom, to je čovek koji je uradio to i to. Ništa od toga ne možete da kažete. Oni koriste svoje stranke, odnosno stranke koriste njih, uzajamno se izrabljuju da bi dobili što više moći, da bi pobedili na izborima - i to je nekako to.“


    Sudeći po stavovima stručnjaka, ali i građana, srbijasnki političari svoj posao ne shvataju kao obavljanje posla za javno dobro. Verica Barać kaže da je dovoljno samo malo zagrebati po površini tih stranaka i da će se videti da su to:

    “Najobičniji partijski nameštenci i da se stvara ponovo partijska ta infrastruktura koja će pomoći s jedne strane da se što više zajazi tog državnog posla i da se sa što više kapaciteta uđe u sledeće izbore i u sledeći koalicioni dogovor.“


    Jednako precizan u opisu prosečnog srbijanskog političara je i Ivan Kuzmanović:

    “Najveći deo srbijanskih političara se danas bavi politikom iz sitnosopstveničkih razloga i mislimo da ćemo dugo čekati na smenu generacije u tom smislu.“

    Čist obraz i pohlepa

    Moral crnogorskog političara se uklapa u okvir za sliku balkanskog političara, odnosno, predstavlja model ličnosti koji isključuje osjećaj za društveni interes, pravičnost i “čist obraz”, dok sa druge strane, kao prioritet postavlja pohlepu.

    Ako je u svijetu moderne demokratije, politika vještina nadmudrivanja, na balkanskom prostoru politika je - vještina prevare, rekao je za naš program politikolog Srđan Vukadinović, koji smatra da je upravo fenomen koji se može nazvati “moral balkanskih političara” uzrok urušavanja ukupnog sistema vrijednosti koji je na ovom prostoru postojao do ’90-ih godina prošlog vijeka.

    Jasno je da se radi o vrijednostima koje ne mogu imati ni najmanjeg dodira sa moralom i moralnim vrijednostima, kaže Vukadinović:

    „Najbolje je to oslikao jedan zapadni diplomata u nedavnim događajima u Jugoslaviji kad je jednog o lidera politike na balkanskom prostoru okarkaterisao tako da je rekao: ’Mi pregovaramo sa njim, ona nas laže, on ukapira da nas laže, on nas i dalje laže i nimalo se ne zacrveni.’ E to je moral balkanskih političara.“

    Riječ moral se ne može naći čak ni u istoj rečenici sa ovdašnjim političarima, kaže direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora Vanja Ćalović, koja naglašava da je moral u crnogorskoj politici prevaziđena kategorija. Glavni razlog tome je opšti pad moralnih vrijednosti i apsolutno odsustvo bilo kakvih sankcija:

    „Mislim da je danas prioritet obezbijediti sebi lično korist, prijateljima, familiji, porodci, rođacima, kumovima, partiji, plemenu itd., a ne da se poštuju neke osnovne moralne vrijednosti i da se ponaša prema tim moralnim vrijednostima.“

    Vanja Ćalović
     
    Personifikaciju političke amoralnosti Vanja Ćalović nalazi u stalnom predmetu njenih profesionalnih aktivnosti i autorskih, metaforično-satiričnih tekstova kojima tretira potpredsjednika crnogorske Vlade Svetozara Marovića, koji je, po njenoj ocjeni, pored granica moralnih, prešao i granice zakonskih normi:

    „Svi političari u svijetu bi vjerovatno pokušali da se ponašaju slično gospodinu Maroviću, ali u drugim državama, posebno u demokratskim državama tako nešto ne bi bilo moguće, već bi gospodin Marović morao da snosi odgovornost. Umjesto da objasni na koji način je od čovjeka koji praktično nije imao ništa, čija je cijela porodica bila nezaposlena, koji je živio od plate od 300, 400 eura, od trenutka kada je pošao u biznis gospodin Marović je postao i veleposjednik i jedan od, zvanično, najbogatijih ljudi među našim političarima. On se bavi finansijama nas, kao nevladine organizacije, pokušavajući da skrene temu tvrdeći da je mnogo važnije kako funkcioniše jedna nevladina organizacija nego jedan potpredsjednik vlade koji je, evidentno, zaradio milione u vrlo, vrlo sumnjivim biznis aranžamanima.“

    Politikolog Srđan Vukadinović uočava razlog koji omogućava i stimuliše ignorisanje moralnih normi od strane balkanskih političara:

    „Sigurno je i velikim dijelom krivac jednom takvom moralu balkanskih političara, koji svoju politiku zasnivaju na obmanama, lažima, prevarama, i sam populus, odnosno njihovi glasači. Ispada kao da su njihovi glasači ljudi kratke pameti i da zaboravljaju obećanja koja su im data u predizbornim kampanjama - i,naravno, u narednim nekim izjašnjavanjima oni njima daju ponovno povjerenje.“

    A šta kaže narod?:

    „Političari na Balkanu nemaju morala. Čast pojedinim izuzecima, ali je tih zaista, zaista malo. Lično sam mišljenja da je situacija u kompletnom regionu, mislim na bivšu Jugoslaviju, prilično slična. “

    „Koliko je narod moralan, toliko su i političari pošto su političari predstavnici naroda, to je znači povezano. Ne mogu biti drukčiji od naroda koji glasa.“
    „Oni sami sebi ne vjeruju. Od najobičnijih izjava, do posmatranja njihovih faca, to se kod njih prepozna tolika laž, tolika neiskrenost.“
    „Nijesu ljudi od povjerenja, što obećaju nikad ne ispune, pričaju jedno za javnost, drugo rade.“
    „Moral balkanskih političara je isto kao Balkan sam po sebi. To su ljudi pretežno, 99 posto ljudi, koji nigdje ne bi sebe pronašli nego u politici. Ti nemoralni ljudi se vezuju i zato oni dugo i traju. Njih vezuje ta nemoralnost - jer toliko oni jedan od rugom znajunemoralnog, da to postaje jedna kopča. Na Balkanu ne bi ni postojala politika da nema nemorala.“

    Zavladala je močvara

    U Hrvatskoj su o liku i djelu, moralu i nemoralu mnogih političara već napisani i romani, a kada se i dokaže, primjerice, da političar nije govorio istinu, da je zloupotrebljavao vlast, da se bogatio na račun građana, njegova stranka može i pobjediti na izborima.

    „Političari kao političari - svak za svoj džep gleda.“
    „Meni je samo da bude da pošteni čovjek izađe na izborima, pa ko to bio samo da je pošten, da dobro vodi.“
    „Općenito da nam unaprijede i da nam ne prodaju ono što valja.“


    Sabor Hrvatske, foto: zoomzg
    A prodalo se dosta, i uz masne provizije. O tome je u svojoj kampanji za gradonačelnicu Kaštela govorila i bivša prostitutka i porno-glumica Lidija Šunjerga:

    „Ako sam nešto prodavala, prodavala sam svoje, a oni su rasprodali cijelu državu. Znači i vaše i moje.“

    To je - rekli bi zlobnici - i najkraća definicija razlike između nastarijeg zanata na svijetu i zanata političara u Hrvatskoj. No, postoji još razlika. U Hrvatskoj je politika znatno unosniji posao, govori nam ribarski stručnjak i nekadašnji kolumnist "Slobodne Dalmacije" i "Ferala" Miro Kučić:

    „A što se tiče toga da li je politika unosan biznis u Hrvatskoj, apsolutno je. Nije se pristupalo izboru za političku funkciju zato da bi se pomoglo svojoj samoupravnoj cjelini odakle si došao, nego se išlo u politiku zato da bi se ostvario za sebe boljitak.“


    Što su vremena bila mutnija, to je politika bila unosnija. No, nisu samo ratne godine bile pogodne za lov u mutnom. Mnogi političari bi teško mogli objasniti svoje bogatstvo. Antun Kapraljević, koji je bio na čelu saborskog povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, znao je dosta pa je, valjda, i znao što govori:

    „Nakon sveg zla koje je napravljeno u pretvorbi i privatizaciji, HDZ trebamo proglasiti zločinačkom organizacijom i zabraniti joj rad.“


    Hrvatska javnost zna dosta o bogaćenju nekih političara, o njihovoj imovini koju nisu mogli steći sa svojim primanjima, ali nema reakcija. Bivšem premijeru Sanaderu u ponovnom izboru nije smetalo što nije mogao dokazati podrijetlo svojih 150.000 eura vrijednih satova.

    Nema reakcija ni kad ministar vanjskih poslova Žužul radi korumpiranosti bude smijenjen vraćanjem u saborske klupe, niti kad gradonačelnik Zagreba Bandić radi pokušaja korumpiranja bude kažnjen izborom za dogradonačelnika, ni kad se ministri Rončević i Vukelić suoče s ozbiljnim optužbama za korupciju, pa onda samo promijene resore. Zašto? Objašnjava sociolog Boris Vušković:

    „Ne vjerujem da kod nas javnost ima bitnog utjecaja na bar ona značajnija društvena događanja jer je kod nas politička elita toliko moćna da javnost, zapravo, i ne postoji.“


    Drugim riječima reklo bi se - zavladala je močvara. Oštrije reakcije javnosti moguće su tek - a ta vremena stižu - kad nesposobni političari grubo zagrebu u interese ljudi. Tek onda se čuju glasovi otpora močvari - kao ovi iz splitskog brodogradilišta:

    „Ovaj prosvjed je samo upozorenje vladi da zna da pazimo šta i kako odlučuje, jer ako pođe po zlu, ni njihova cijena neće biti velika - bit će samo jedna kuna.“

    Glasačima iz splitskog škvera je bilo dosta političara, pa su na lokalnim izborima glasali za tajkuna Željka Keruma, a on - u funkciji splitskog gradonačelnika - voli reći što narod voli čuti:

    „I to sad govorim ispred svih medija da ću riješiti to u roku misec dana za svu djecu u Splitu da će imati smještaj u vrtiću.“

    Skoro će i dva mjeseca od ovog obećanja, ali vrtića još nema. Nova razočarenja su na pomolu.

    http://www.danas.org/content/article/1790552.html
     

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

    My picture!

Kategorije

Arhiva