PIŠE Slavko Jovičić Slavuj: Ponos i dostojanstvo
Autor sjovicicslavuj | 5 Decembar, 2008 | read_nums (956)
Oni...?! Da. Oni... Prethodno su falsifikovali istoriju i na taj monstruozni ideološki način izbrisali su iz naših sjećanja, kroz vjekove, ogromno srpsko stradanje, a posebno u Drugom svjetskom ratu.
Zabetonirali su jame napunjene srpskim kostima i istinu su sahranili duboko u njima. Nikada nisu ni pomislili da na dostojanstven način sahrane srpsku djecu, srpsku mladost i starost, koju su, ponajviše, oni žrtvovali i ubijali... Bili su im važni samo ideali. Jedino Srbi nisu znali da za ideale ginu budale! Svi drugi narodi shvatili su to prije nas.
I u tom vremenu i već tada, prije manje od pola vijeka, pametni narodi počeli su s pripremama za stvaranje sopstvenih nacionalnih država, dakako za svoje potomke, a nas su uljuljkivali i sluđivali bratstvom i jedinstvom!? I, na kraju, samo su Srbi ostali bez prave i jedinstvene srpske države. O, bože, kakva naivnost i kakva zabluda naših nedavnih predaka i sunarodnika.
U nama su, nametnutom i prepariranom istorijom, ubijali svaku i pomisao da kažemo ko smo, da kažemo šta smo... Nestajali smo u sramnim bespućima laži. Padali smo vrlo lako, ali smo teško ustajali. Ali, ipak smo se podizali, gordo i dostojanstveno. Nikada nam u istoriji nije bilo lako, ali smo iz ogromnih poteškoća, skoro uvijek, na volšeban način, uspijevali da prvo sami sebe pobijedimo, pa onda i one druge, mnoge. A, nikada ih nije bilo malo...
U posljednjem ratu ubijali su nas, ranjavali, zatvarali, silovali su nam majke, sestre i djecu, i ni to im nije bilo dosta. Koristili su sve metode i sredstva da nas unište. Medijski i lobiranjem pokušali su da nas u potpunosti satanizuju. Mnoge svjetske ale i lopuže urotile su se protiv nas. Smetali smo im samo zato što nikada nismo bili ponizni i što nismo dozvolili da u nama ubiju duh čestitog i ponosnog naroda.
Kroz cijelo naše postojanje, uvijek smo se branili, a oni su nakon toga još žešće kidisali na nas. Ubijali su nas, kidali su nam dijelove tela, razvlačili su nam pamet, pa im je čak i to bilo malo. Sve nas je to strašno boljelo, ali bol pred njima nismo pokazivali. Trpjeli smo i istrpjeli. Nisu nas nikada ponizili, niti dokrajčili! A, to su, zapravo, samo željeli.
Eto, valjda zbog toga, ili iz nužde, i ja sam postao pisac.
Naučio sam da nalazim riječi. Ranije, dok sam bio tinejdžer (uhhh, davno je to bilo), riječi su nalazile mene. Riječi svakakve: gubave, tuđe, kvrgave, ubuđane. Bivalo je tu i tamo i nježnih reči, ali su ih, meni mnogo važni ljudi, nestrpljivo "utrljavali" u mene. A kasnije, dosta kasnije, preparirali su mi mozak i cijeli mentalni sklop užeglim pluskvamperfektima i jalovim futurima. Riječima koje su udarale, zaudarale, koje su obećavale, lagale, koje bi me vrijeđale, u tipičan niz ređale, šapatima koji bi šaptače napaljivali, a mene nedovoljno rasanjivali.
Univerzalna poruka:
NIKAD SE NE RASPRAVLJAJTE S
BUDALAMA!
**********************
