S poslanikom SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Slavkom Jovičićem,
lako je popiti kafu, jer je otvoren i pristupačan čovjek, koji
jedinstvenom i simpatičnom komunikativnošću brzo uspostavlja kontakt i s
neznancima, dok je poznanicima nemoguće proći pokraj njega, a da ne
čuju pozdrav i poziv da mu se pridruže za stolom.
Shodno rečenom, rado je prihvatio i poziv "Fokusa", s tim što je
odmah u startu insistirao na tome da on časti, potvrđujući i tako zašto
među sugrađanima važi za veoma galantnog čovjeka koji rijetko dopušta
konobari(ca)ma da završni račun ispostave nekome s kim je u društvu.
FOKUS:
Nadimak Slavuj je u vašem slučaju mnogo više od
običnog nadimka. Čini se da mnogo više ljudi u RS i BiH, pa i u regionu,
bolje zna ko je Slavuj nego Slavko Jovičić?
JOVIČIĆ:
Slavuja znaju svi, a Slavka Jovičića
rodbina, prijatelji, kumovi...(smijeh) Jovičića s imenom Slavko ima
nekoliko, ali Slavuj je samo jedan. Pa, meni su prije nekoliko godina
dolazila pisma iz Srbije kratko adresirana - Slavuj BiH, a da su
napisali ovog Jovičića, poštari bi još lutali, garantujem. Nisam siguran
ni u to da bi portir u parlamentu BiH na prvu upalio ko je taj.
FOKUS:
S obzirom na to da javnost dobro zna da je Slavuj
najbolji pjevač među političarima i obrnuto, te da vam je jedinstven
glas još u ranoj mladosti i donio nadimak koji vas prati kroz život,
moramo pitati kako to sve nije završilo estradnom karijerom?
JOVIČIĆ:
Ma, nekada je to bilo drugačije nego sada i
nisi mogao prodati dvije krave i snimiti ploču, jer da je moglo snimio
bih bar pet za pet godina.
To što nisam završio na estradi, opet, i nema mnogo veze s ovim što
sam rekao, jer sam posjedovao kvalitet i davno, nisam lud da kažem tačnu
godinu, bio najmlađi učesnik čuvenog i najvećeg jugoslovenskog
Festivala narodne muzike "Ilidža", te s tek navršenim punoljetstvom
nastupio u društvu pjevačkih gromada poput Tozovca, Kvake, Safeta Isovića, Bebe Selimović, Nedeljka Bilkića.
Naravno da sam bio zapažen i da sam mogao nastaviti pjevačku karijeru,
čak sam pripremio i pjesme za ploču, ali me profesionalna sudbina odvela
u drugom pravcu.
Pjevao sam po kafanama, više za svoju dušu i zato što sam volio da
nastupam i uveseljavam ljude, honorari su bili nevažni, mada su znali
biti i dobri, a sada planiram da o svom trošku snimim CD i široj
javnosti konačno pokažem zašto Slavuja zovu Slavujem.
FOKUS:
Po hodnicima parlamenta BiH se priča da mnogi stanu u
mjestu kada iz prikrajka začuju kako neko u hodu lagano pjevuši dobru
staru narodnu pjesmu, ili sevdalinku. Znate li ko je taj misteriozni
pjevač?
JOVIČIĆ:
Čuj, znam li ja nešto. Pa, nisam džabe pola
života bio inspektor u DB-u. (smijeh) Otme se ponekad neka strofa, ili
refren, a svi znaju da je Tozovčeva pjesma "Beogradski mali pijac" moja
muzička himna, dok je i ona "Prođoh Bosnom kroz gradove" moja omiljena
pjesma. Volim sevdalinku i staru dobru narodnu pjesmu i žao mi je što
ove nove generacije ne prepoznaju tu izvornu ljepotu i ko muve se lijepe
za ove turbo-kerefeke. Ne kažem da i danas nema dobrih pjevača i
kompozitora, ali mi se čini da ih je nekada bilo mnogo više i da se
znalo čije je da kroz selo pjeva.
FOKUS:
Otkud Slavko Jovičić u politici?
JOVIČIĆ:
Šta da kažem, i slučajno i namjerno. Prirodom posla devedesetih sam upoznao sve tadašnje parlamentarce, pa i Milorada Dodika,
koji je u mojoj borbi za pravdu i zaštitu interesa srpskog naroda i RS,
u vrijeme kada sam bio predsjednik Saveza logoraša RS, prepoznao i
odlučnost i energiju, ali i spremnost da to činim na institucionalnom
nivou. Zahvalan sam mu što mi je dao šansu, baš kao što sam zahvalan
ljudima koji su mi svojim glasovima dali povjerenje i dodatnu energiju
da se borim protiv nasrtaja na RS i srpski narod.
FOKUS:
Čime se još bavite, imate li neki hobi i ima li ozbiljan političar vremena za to?
JOVIČIĆ:
Malo spavam, pa imam vremena. Dosta čitam,
počev od cjelokupne dnevne i nedjeljne štampe, pa do ozbiljne
literature. Djela vladike Nikolaja Velimirovića iščitavam po ko zna koji put i njima se uvijek vraćam, a tu su svakako i djela Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića, koje i lično poznajem, pa ih čitam na neki poseban način. Treba li uopšte da pominjem Andrića, Selimovića, Pekića, Crnjanskog i plejadu naših velikih pisaca čija su djela takođe često u mojim rukama.
Nekada sam volio i sport, posebno fudbal, mada nisam pretjerano dobro
i mnogo igrao, ali sam bio strastveni navijač "Crvene zvezde" koju sam
uživo gledao i u Bariju, kada je postala evropski šampion, i sa istim
ushićenjem pratio i kada igra neku običnu domaću utakmicu. Zdravstveni
problemi s kojima sam suočen, a koji su posljedica tamnovanja u "Silosu"
na koje ne želim posebno da se osvrćem u razgovoru opuštenog i
drugarskog tipa, sprečavaju me da sada idem na utakmice, ali sam uvijek
uz TV kada igra moj omiljeni klub i kada nastupaju srpski sportisti
inače. I, jednako sam bučan i strastven, zna komšiluk.
FOKUS:
Uvijek ste nasmijani i spremni za šalu i to je
vjerovatno i odbrambeni mehanizam kojim se štitite od svega kroz šta ste
prošli. Šta vas danas zaista čini srećnim?
JOVIČIĆ:
Moja velika i srećna porodica, sinovi, kćerka, unučad Andrej i Ivona.
Srećan sam i kada sam u prilici da pomognem ljudima, jer je čovjeku
teško da bude zadovoljan ako su ljudi koji ga okružuju nezadovoljni,
nesrećni, suočeni s problemima, mada je molbi i zahtjeva sve više i
prevazilaze moje želje i mogućnosti. Srećan sam i što sam okružen
brojnim prijateljima koje nikada i nikako nisam iznevjerio, kao i zbog
činjenice da dosljedno zastupam interese ljudi koji su me izabrali.
FOKUS:
Jeste li od onih muškaraca koji vole da kuvaju, pomažete li supruzi u kućnim poslovima?
JOVIČIĆ:
Zar ja, majke ti, ličim na papučara?! U
kuhinju i ne ulazim, jer ne znam čestito ni kafu da pripremim, a prije
sam znao pripomoći u nekim kućnim poslovima, dok sada, najviše zbog
zdravstvenih problema, to ne činim, niti to supruga i ukućani od mene
očekuju. Inače, slabo jedem i stalno me ruže zbog toga, a kako i ne bi
kada doručkujem u 17 časova, a liježem u krevet malo prije nego što se
zaposleni ljudi bude.
Djeca mu skandirala
FOKUS:
Nisu rijetki oni koji kažu da i ljudi koji se ne slažu
sa Slavujevim stavovima ne mogu da ga mrze, jer je previše simpatičan?
JOVIČIĆ:
Ispričaću vam jednu anegdotu koja sa
aspekta bh. prilika zvuči kao nevjerovatna, ali je istinita. Kao
predsjednik Saveza logoraša RS često sam bio na TV i u tom periodu odem u
Bugojno, a djeca iz škole pored koje sam prolazio vide me kroz prozor,
prekinu čas i počnu uzvikivati: "Eno, Slavuja", a zatim počeše
skandirati. Nevjerovatno, i sam sam se iznenadio i zbunio, ali valjda su
im ti moji otvoreni javni nastupi u kojima sam imao neku svoju,
nazivimo, autentičnu priču, bili simpatični.
http://www.fokus.ba/nws.fokus.ba/u-fokusu/item/svi-ce-cuuti-kako-pjevam