Slavko Jovičić -

Dejton je još živ!!!

Autor sjovicicslavuj | 5 Jul, 2008 | read_nums (491)

    SLIČNOSTI I RAZLIKE SADAŠNJE POLITIČKE SITUACIJE U REPUBLICI SRPSKOJ SA ONOM OD PRIJE JEDNE DECENIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

    Piše: Slavko JOVIČIĆ SLAVUJ

    PROŠLO JE DVANAEST GODINA OD POTPISIVANJA DEJTONSKOG SPORAZUMA

    Prošlo je dvanaest godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Stanje u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine se, rekao bih, drastično promijenilo u odnosu na izvorne principe tog sporazuma, koji je ujedno postao i Ustav Bosne Hercegovine. Međutim, Bosna i Hercegovina je i dalje pravni i politički provizorijum, koji sa aspekta svog unutrašnjeg društveno-političkog uređenja ne može zadovoljiti niti jedan od kriterija koji se od svih suverenih međunarodno priznatih država traži. Kada je to poznato, onda se postavlja logično pitanje: može li ovako uspostavljena ‘’država’’, uopšte, dalje funkcionisati? Odgovor je jasan: Bosna i Hercegovina jedino može opstati i funkcionisti samo onako kako je definisana i uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom. Sve drugo bila bi čista avantura sa nesagledivim posljedicama.

    Iako je međunarodno priznata, Bosna I Hercegovina, ona još uvijek, nije "dobrovoljno" priznata od srpskog naroda iz Republike Srpske. Bosna i Hercegovina se sastoji iz dva ravnopravna entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske. Bosna i Hercegovina će biti priznata od Republike Srpske i srpskog naroda samo ako je u sastavu BiH i REPUBLIKA SRPSKA!

    Jer, Aneks 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma - jeste i Ustav BiH! Ustav BiH je najveći politički i pravni akt ove zemlje i on je trajno pozicionirao ustavnu i teritorijalnu organizaciju Republike Srpske u okviru BiH! Ovo je jasno kao dan!

    Takođe, nema tog ‘’trajnog’’ priznanja ni od još jednog konstitutivnog hrvatskog naroda iz Federacije Bosne i Hercegovine. No, ovo pitanje je u najvećoj mjeri stvar hrvatskog naroda u BiH. Da podvučem - sve tri konstitutivna naroda u BiH (Srbi, Hrvati i Bošnjaci), svoje medjusobne odnose u ovoj zemlji mogu rješavati samo dogovorom i to na principima potpunog konsenzusa, medjusobnog uvažavanja, tolerancije i dijaloga...Izvan toga ništa nije moguće!

     

    Uz sve ovo, kao prateća i nezaobilazna manifestacija još uvijek nesređenog političkog stanja u Bosni i Hercegovini je i preteška socijalno ekonomska situacija, istina nešto manje izražena u Republici Srpskoj, dok je to mnogo kompleksnije pitanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nemogućnost bržeg rješavanja državno-pravnog i političkog statusa će dodatno da odloži urgentno potrebne reforme i, po svemu sudeći, neće zaustaviti dugogodišnje propadanje zemlje.


    TEŠKA SOCIJALNO EKONOMSKA SITUACIJA - KRIMINAL I KORUPCIJA


    Reputacija svih političkih lidera u Republici Srpskoj, a samim tim i u Bosni i Hercegovini stalno opada. Generalno gledano, opada i interesovanje naroda i građana za tzv. krupne političke teme (država, ustav, nacija, religija, jezik itd.). Pažnja naroda i građana sve više se okreće socijalnim i ekonomskim temama i pitanjima kao što su: problemi izbjeglica, nezaposlenost, male ili skoro nikakve plate, korupcija, kriminal itd. Era ‘’neprolaznog’’ patriotizma (od čega se ne može živjeti) sve više se kruni. Toga su svjesni (da li?) i politički lideri.

    Napaćenom, opljačkanom i jadnom narodu svakodnevno bodu oči enormno bogati ratni i poratni kriminalci, tajkuni i lopovi.
    Koliko je korupcija, kriminal i lopovluk neizbježno zlo zavisi od odnosa političke elite prema tom pitanju.

    Ukoliko su na najodgovornijim mjestima u vlasti pošteni i stručni ljudi, koji žele da daju svoj doprinos opštem dobru naroda i građana, i same Republike Srpske, onda je i stepen kriminala i korupcije mnogo manji.
    Ukoliko su u vrhovima vlasti ljudi skloni zloupotrebi, želeći lično bogaćenje, onda su korupcija i kriminal, zapravo, državni projekat.

    Stvorena je takva situacija da institucije koje bi morale biti u prvim redovima borbe protiv korupcije i kriminala, same predstavljaju žarište korupcije i stavljaju se u funkciju logističke podrške švercu i kriminalu.
    Ako bi to bilo tako, a jeste: onda su korupcija I kriminal postali sistem. To se nažalost, nama i dogodilo. Korupcija i ovoliki obim kriminala i lopovluka nisu, dakle, nikakav božiji usud ili kazna, već pažljivo, godinama osmišljen, sinhronizovan i realizovan projekat krupnih političara, krupnih tajkuna i novokomponovanih biznismena, krupnih ratnih i poratnih kriminalaca i lopova, sa jednim jedinim ciljem - kako što više opljačkati i osiromašiti sopstveni narod i ekonomiju Republike Srpske, a sve u korist ličnog bogaćenja. Nažalost, i to nam se dogodilo.

    Neki od tih političara (bivši su, izgleda, već zaboravljeni) vjeruju (samoljubivo) da ih je sam Bog poslao da vode svoj(e) narod(e). Nažalost, ni u Republici Srpskoj, ni u Bosni i Hercegovini, još na vlast nisu došli ljudi koji žele da služe narodu (ima izuzetaka, ali oni su vrlo rijetki).
    Čitav niz godina u Republici Srpskoj je vrlo temeljno uništavana pravna država, poslovni i ljudski moral.

    Za sveukupni oporavak društva biće potrebna mnogo jača centripetalna sila naroda, koja će umanjiti dosadašnju centrifugalnu silu opšte pljačke i grabeži, kojom su se služili svi prethodni vrlo uski krugovi političkog establišmenta, a koji su bili u jakoj sprezi sa visoko rangiranim lopovima. Samo ako se obračunamo sa lopovima, onda bi tek na taj način mogli da iz opšte propasti i beznađa krenuti u bolju i srećniju budućnost: mogli bismo vratiti dostojanstvo i stvoriti bolje životne uslove ovom jadnom i napaćenom narodu.

    Stalni vapaji ogromnog broja siromašnih da im se pomogne ne dopiru do onih do kojih bi trebali, i onih koji bi morali rješavati nagomilane probleme naroda.


    KO UGROŽAVA SRPSKI NACIONALNI IDENTITET U BIH?


    U sveopštem haosu i beznađu u kojem se nalazi cijela BiH, dodatnu nesreću za sve narode prizivaju, ovdje i sad, povampirene aveti prošlosti, koje nesmanjenim tempom rade na stvaranju nove tzv. bosanske nacije (sic!)?! Prema tom suludom projektu, najblaže rečeno, Srbi bi trebalo da se "bosaniziraju".

    Ali, sam termin "bosanski" ili "Bosanac", posmatrano u kontekstu nacionalnog određenja, ima mnogo drugačije i važnije značenje. Dugoročno gledano, nije li termin "bosanski" samo embrion i idu li bošnjačke intencije u pravcu stvaranja nove, hibridne i nepostojeće "bosanske nacije". Međutim, to je već viđeno, i to krajem 19, odnosno početkom dvadesetog vijeka, kada je u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, koja je bila pod Austro-Ugarskom okupacijom, Benjamin Kalaj imao isti cilj: stvoriti jedinstvenu "bosansku naciju". Iako okupirani, Srbi iz Bosne i Hercegovine su i tada znali da se odbrane od te pošasti i sačuvaju svoj nacionalni identitet i osobenosti, pa će na osnovu tog istorijskog iskustva znati to isto učiniti i u ovom, turbulentnom političkom vremenu.

    U takvom ambijentu, postala je ustaljena praksa da se u bošnjačkim sredstvima informisanja, i u svim drugim prilikama, Srbi nazivaju "bosanski Srbi". Nažalost, I neki mediji u Republici Srpskoj su prihvatili termin "bosanski" i vežu ga za srpsku i hrvatsku naciju, čime on sve više, neopravdano i kod nas stiče pravo građanstva.

    Možda to i ne bi bilo toliko važno da se iza fraze "bosanski Srbi" ne krije nešto sasvim drugo. U dogledno vrijeme atribut "bosanski" bi vjerovatno ostao sam, a ono Srbi bi se utopilo u "Bosanci", što je i osnovni cilj zagovarača stvaranja jedinstvene "bosanske nacije", a preko tog termina i stvaranje ‘’gradjanske države’’ BiH?!

    Ali, s obzirom da ne postoje tzv. američki Srbi, francuski Srbi, iranski Srbi itd., isto tako: ne mogu se po bilo čijim željama vještački stvarati ni "bosanski" Srbi. Tačno je samo da postoje Srbi koji su rođeni i koji žive u Americi, odnosno Srbi koji su porijeklom iz Amerike, zatim Srbi koji su rođeni i koji žive u Francuskoj ...itd. Analogno tome, identična varijanta važi i za BiH: radi se, u istinu, o autohtonim Srbima koji su rođeni i koji žive u Bosni i Hercegovini i, s druge strane, Srbima koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine i koji danas žive širom svijeta. Takođe, termin "bosanski" nije moguće vezati za naciju, jer šta je onda sa "hercegovačkim Srbima": pod uslovom da tvorci "bosanske nacije" nisu predvidjeli odvajanje Hercegovine od Bosne? U krajnjoj liniji, atribut "bosanski" ima samo određeno teritorijalno značenje, kao uostalom: "semberski", "krajiški" itd.

    To što se kategorički suprostavljaju utapanju u ‘’bosanske Srbe, istovremeno ne znači da se Srbi, samim time, odriču i Bosne i Hercegovine. Ali, nema te cijene po kojoj bi mogli prihvatiti da i ono "bosanski" obavezno ide uz Srbi, jer jednostavno rečeno: Srbi su Srbi i nikako ne mogu biti ni "oni ali ni ovi", pa na kraju krajeva, ni "bosanski".


    NEMA BUDUĆNOSTI BEZ PROŠLOSTI!

    Bez obzira što se u nekom vremenskom razdoblju istorija mnogih događaja ponavlja, ona, iako je "učiteljica života", nikada nije naučila Srbe pameti. Jer, da jeste, zar bi Srbi za samo jednu deceniju skoro zaboravili na događaje koji su prethodili krvavom I tragičnom ratu. U poređenju tih događaja sa sadašnjim vremenom mogu se jasno uočiti velike sličnosti, a neki su čak i identični.

    Mnogi tzv. dušebrižnici, navodno zabrinuti za sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine (pogotovo neki iz međunarodne zajednice), Srbe u Bosni i Hercegovini stalno upozoravaju da se ne vraćaju u prošlost, već da se okrenu ka budućnosti. Bilo bi to donekle i razumljivo, samo da nam ti isti nisu "zacementirali" sadašnjost, u kojoj trpimo svakojake uvrede i neosnovane optužbe za sve nedaće u bivšoj i sadašnjoj Bosni i Hercegovini.
    Tako, danas, u svakodnevnoj komunikaciji, i na svakom mjestu, Bošnjaci (svejedno da li su u pitanju političari ili "obični građani") za srpski narod vežu termine: "agresori", "genocidni", "fašisoidni"... Republika Srpska (opet se misli na srpski narod) je "genocidna tvorevina" itd.

    Jasno je, dakle, da se takvim nastojanjima Srbima pokušava nametnuti kolektivna amnezija i brisanje iz sjećanja njihove vjekovne i slavne prošlosti. Na sve načine pokušava se stvoriti takva atmosfera, da se postojanje Srba u Bosni i Hercegovini računa tek od "protektorskog gazdovanja" visokog predstavnika Bosnom i Hercegovinom: počev od onog prvog, drugog, trećeg, četvrtog i ko zna koliko će ih još biti? Baš čudno, kao da su Srbi sami projektovali i programirali svoju, uglavnom tragičnim događajima i stradanjima satkanu, prebogatu prošalost u Bosni I Hercegovini.

    Uostalom, nema načina da se Srbi iz Bosne i Hercegovine odreknu svojih slavnih predaka, počev od Svetog Save, pa sve do onih iz nedavne prošlosti koji su krvlju sopstvenog naroda obezbijedili i omogućili opstanak Srba, u zemlji stalnog srpskog stradanja.

    I baš zato, da bismo lakše razumjeli sadašnje vrijeme, moramo se vratiti na neke događaje iz predratne Bosne i Hercegovine. Ogromne sličnosti iz tog vremena i danas mogu se uočiti na svakom koraku. I ne samo to: dalji tekst mora poslužiti da napokon raskinemo sa mnogim zabludama u koje smo vrlo često i sami olako upadali, a iz njih smo se izvlačili sa teškim ranama i tragičnim posljedicama. Vrijeme je da napokon otvorimo sva čula I da jednom za svagda spoznamo, prije svega, sopstvene greške, a da potom takve, eventualne, mnogobrojne zamke I preduprijedimo, koje nam drugi postavljaju. Sa improvizacijama svih vrsta, a što je svojstveno i imanentno Srbima, mora se odmah prekinuti.


    OTVORIMO SVA, PA I ONA NAJBOLNIJA PITANJA!

    U večini slučajeva Srbi mnoge stvari okreću naopačke, odnosno naglavačke. Slikovito rečeno, bavimo se sređivanjemem potkrovlja zgrade u kojoj živimo i maksimalno iscrpljujemo na njegovom uređenju, a da prethodno, uopšte, nismo učvrstili i provjerili statičku izdržljivost temelja. Dakle, temelji su bit i suština i odatle se mora krenuti. Drugim riječima, moramo iznalaziti najbolje mehanizme i načine kako da osnažimo i uređujemo našu Republiku Srpsku, koja je samo dio Bosne i Hercegovine, koju priznamo za državu samo ako naša prava u toj BiH neće biti ugrožena!?

    Vrijeme je da otvorimo sva, pa čak i ona najbolnija i najteža pitanja koja se tiču stvaranja, nastanka i opstanka Republike Srpske. Dosta je stalnih pokušaja da se pred nekim i od nekog neprestalno branimo. Vrijeme je da se od svih nasrtaja na Republiku Srpsku, a time i na srpski narod, jednom i zasvagda i odbranimo - argumentima, činjenicama i istinom, uvažavajući sve demokratske principe u vođenju srpske nacionalne politike, naravno, ne na štetu drugih naroda.

    Srbima se danas, više nego ikad do sad nameću neprihvatljiva rješenja i na svakom koraku "zavrću uši". Nepravedno se optužuju za sve i svašta. U svim tim prilikama narušavaju se, kako kolektivna, tako i indivudualna ljudska prava i slobode jednog naroda. Srbima se i kad iznose istinu, kao po pravilu, opet spočitava ekstremizam, nacionalizam i šta sve ne?

    Od Srba se traži potpuna kooperativnost i, uglavnom, izvršavanje onoga što im se ultimativno nudi, po principu: "uzmi ili ostavi" i to bez mogućnosti za bilo kakav dodatni manevar. Je li to, onda, demokratija? Nije li to dominacija najbrojnijeg (bošnjačkog) naroda, potpomognutog nekim trećerazrednim međunarodnim "diplomatama" koji u zemljama iz kojih dolaze ni u snu, ni jedan od tih zahtjeva koje postavljaju pred Srbe, nikada ne bi pokušali provesti u djelo.

    To je naprosto slika sadašnje pozicije Srba u Bosni i Hercegovini, koji su bezbroj puta do sada rekli da za sebe traže: onoliko prava i vlasti koliko imaju i druga dva naroda. I ništa više, ali ni manje od toga. Međutim, oni koji bi Srbe trabali da razumiju i podrže u njihovim legitimnim zahtjevima i pravima, u većini slučajeva ostaju gluvi i nijemi. Kako onda dalje, ako dobro pamtimo i znamo šta nam se dogodilo u vrlo bliskoj prošlosti?


    DO ISTINE - SAMO ISTINOM!

    Bliži se decenija i po, nakon izbijanja krvavog rata u BiH i po svemu sudeći, nema ni nagovještaja da otpočinje slaganje ključnih kockica u mozaik uzroka i povoda za njegovo izbijanje, trajanje i, isto tako, tragičan epilog. Imperativ je to i neodloživ zadatak da bismo bolje razumjeli sadašnjost.

    No, da bi se više svjetla bacilo na događaje iz tog vremena neophodno je prići jednoj mnogo ozbiljnijoj, sveobuhvatnijoj i objektivnijoj analizi svih relevantnih dešavanja s početka posljednje decenije dvadesetog vijeka.

    S obzirom da na ovom polju, sa nivoa naučnih institucija, kako Republike Srpske, tako i onih sa prostora bivše SFR Jugoslavije, nije mnogo urađeno, onda tu "odgovornost" na sebe preuzimaju objektivni i nepristrasni mediji, odnosno pojedini autori koji su bili autentični svjedoci i savremenici tog vremena. Uostalom, to je naše legitimno pravo i obaveza.

    Prevashodni je interes cjelokupne javnosti da sazna i dođe do istine o još nepoznatim činjenicama, koje su obilježile to vrijeme, vrijeme preopterećeno stalnim nacionalnim tenzijama i turbolentnim političkim oscilacijama. Takođe, interes je i medija da se bave istinom. Mediji (posebno se to odnosi na one iz Republike Srpske i one koji su "na državnim jaslama") moraju, ili bi bar trebali, da iz potpune defanzive pređu u sferu istraživačkog novinarstva.

    Oprečne su i potpuno suprostavljene "istine", koje se već deceniju i po plasiraju u javnost, onako i onim redom kako to kome odgovara. Naravno, većinom je opredjeljujući faktor nacionalna pripadnost njihovih autora.

    Mnogi "znanjem potkovani" politički i vojni analitičari, "eksperti i naučni radnici", ipak, ne mogu da pobjegnu od nacionalne pripadnosti i pristrasnosti, niti da objektivno iznesu svoje viđenje svega onog što se dešavalo u ratnom vihoru na prostorima Bosne i Hercegovine.

    Bježeći iz klišea samo nacionalnog, kao i od dnevno-političkih potreba, autor ovog teksta uzima sebi za pravo da iznese i svoje mišljenje u vezi sa nekim bitnim dešavanjima iz tog vremena, a koja su, pokazaće se kasnije, imala teške i tragične posljedice, koje su točak istorije potpuno okrenule i koje su u sunovrat i agoniju gurnule sve narode u Bosni i Hercegovini. To pravo, koje pisac ovih redova "pripisuje" sebi, proističe i iz toga što je, sticajem raznih okolnosti, u mnogim i presudnim događajima za BiH, bio jedan, a negdje i jedini svjedok.

    KARAKTER RATA U BIH?

    Danas se, pored niza ogromnih problema koji pritišću Bosnu i Hercegovinu, najviše "lome koplja" i vode stalne polemike oko toga kakav je bio karakter rata u Bosni i Hercegovini, iako je to Dejtonskim sporazumom jasno definisano. Stalno potezanje ovog pitanja i raznorazne spekulacije u vezi sa njim, drže Bosnu i Hercegovinu u permanentnom stanju straha i grozničavog iščekivanja šta će biti sutra?

    Održavanje takve atmosfere i stalno zatezanje već prenapregnutih "nacionalnih struna", ne doprinosi toleranciji i razumijevanju među narodima u Bosni i Hercegovini. Posebno je to izraženo u bošnjačkoj javnosti i pseudoelitnim bošnjačko-naučnim krugovima, kao i u pojedinim "ekspertskim institucijama", koje dolaze iz međunarodne zajednice, a koje zastupaju tezu da je rat u Bosni i Hercegovini bio genocidni i agresorski?.

    Bjelosvjetski "logističari" i lobisti za opštu muslimansku stvar - naprosto se utrkuju u "bljuvanju samo svoje istine", poput tzv. "Međunarodne krizne grupe", raznih "boraca za ljudska prava" i sl. Svi oni imaju svoje "pouzdane i provjerene" izvore u liku "Hjuman rajts voča", te "Komiteta za zaštitu ugroženih naroda’’ i na tim njihovim informacijama, daleko od zbivanja u Bosni i Hercegovini - grade svoje strategije za neprekidnu satanizaciju srpskog naroda. Dodatnu konfuziju u sve ovo unosi i Haški tribunal koji, izlazeći iz okvira svojih nadležnosti, nastoji dati i svoj pečat na sveukupna ratna zbivanja na prostorima bivše SFRJ. Ovo ilustruju optužnice i presude koje se izriču samo Srbima za navodni genocid.

    Iz Federacije BiH, sa mnogih javnih i zvaničnih mjesta, počev od muslimanskih "ratnika", medija, naučnika i političara svakodnevno stižu priče da su Srbi počinili "genocid" i izvršili "agresiju" nad muslimanskim narodom.

    Srbi, pak, istina slabašnim glasom, kažu da je rat u Bosni i Hercegovini bio odbrambeni, odnosno otadžbinski i građanski. Taj glas mora biti mnogo jači i prodorniji.

    Šta se, u stvari, krije iza ovakvih, ipak, isključivo nacionalnih konstrukcija i prepariranja nepobitne istine? Može li se sa ovim preteškim bremenom prošlosti i forsiranjem, odnosno naturanjem samo "moje, odnosno naše nacionalne" istine ići u srećniju budćnost? Još je veća opasnost prihvatiti samo "njihovu istinu", jer naprosto - istina je jedna i nedjeljiva i na nju – istinu -niko nema ekskluzivno pravo.

    Kako je onda moguće nakon svega što se dogodilo, a i sad se događa (samo u "miru"), graditi "zajedničku državu" Bosnu i Hercegovinu i može li ona, ovakva kakva jeste, uopšte i funkcionisati bez međunarodnog starateljstva? Kako je, i da li je moguće pomiriti potpuno različite stavove, kada se zna da nema ama baš ni jednog jedinog Bošnjaka, Hrvata ili anacionalnog "Srbina" iz Federacije BiH (o povratnicima u Republiku Srpsku da i ne govorimo) koji nije za ukidanje Republike Srpske?

    S druge strane, nema ni jednog jedinog Srbina iz Republike Srpske koji bi bio za predratnu Bosnu i Hercegovinu i koji bi dozvolio stvaranje i uspostavljanje unitarne države Bosne i Hercegovine.

    Tu su nezaobilazni i "oni treći" iz međunarodne zajednice, čije svakodnevne aktivnosti idu i odvijaju se u smjeru "navođenja vode na bošnjačko - hrvatski mlin", ne vodeći računa da su za Srbe u Bosni i Hercegovini preteška oba ova ‘’mlinska kamena’’ (bošnjački i hrvatski). Srbi ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti da se, ne daj Bože, nađu između? Ako bi se to srpskom nesmotrenošću i dogodilo, onda bi sasvim bilo jasno: ko bi bio produkt i rezultat "multietničkog drobljenja i mljevenja"?

    Iskustva te vrste nažalost, imamo i na pretek, skoro cijeli prošli vijek.


    BIO JE GRAĐANSKI RAT!

    I zaista, da bi se došlo do prave "definicije" karaktera rata u Bosni i Hercegovni, prethodno se moraju mnogo šire sagledati svi aspekti njegovog početka, odnosno UZROCI, MOTIVI i vrijeme, zatim ukupna tadašnja politička klima, kao i sve posljedice tragičnih ratnih sukoba na prostorima bivše Bosne i Hercegovine.

    Nije dovoljno samo reći da je rat na ovim prostorima počeo isključivo zbog secesionističkih i separatističkih težnji tadašnjeg muslimanskog i hrvatskog političkog vođstva u Bosni i Hercegovini, kao ni zbog pretenzija muslimanskog političkog i vojnog establišmenta za stvaranjem prve islamske države na Balkanu.

    Sam početak i uzrok rata se, takođe, ne mogu izolovano "vezati" (kao što se to danas čini) za prvomartovski teroristički čin 1992. godine, kada je na Baščaršiji, u centru Sarajeva, ubijen srpski svat, Nikola Gardović. Njega je ubio muslimanski zločinac - Ramiz Delalić "Ćelo". Nije sporno da je i ovaj zločin doprinio početku rata, ali ostati samo na ovome bilo bi to, ipak, pojednostavljeno gledanje na stvarne, odnosno krucijalne događaje i razloge koji su doveli do krvavog rata u Bosni i Hercegovini.

    Isto tako, ne može se ostati samo kod činjenice, koja je potpuno tačna - da su u Bosni i Hercegovini ratovali svi protiv svih: Muslimani protiv Srba, Hrvati protiv Srba, Hrvati protiv Muslimana, Muslimani i Hrvati zajedno protiv Srba, te Alijini Muslimani protiv Abdićevih Muslimana. Nije dovoljno da rat u Bosni i Hercegovini, samo zbog toga, dobije karakter građanskog, nacionalnog i vjerskog rata.

    A da bi se rasvjetlio prethodni rat u Bosni i Hercegovini, njegov nastanak mora se dovesti u kontekst ukupne političke i vojne situacije u tadašnjoj zajedničkoj državi SFRJ, a pogotovo u ambijent tadašnje Bosne i Hercegovine.

    Jeste da ovo pojašnjenje zahtjeva mnogo širu elaboraciju, ali ona je upravo neizbježna da bi se činjenično dokazao uzrok rata, a činjenice će razvijanjem pokazati da se radilo o GRAĐANSKOM I VJERSKOM RATU.

    Samo na izgled, radi se o banalanom razlogu, ali on je suštinski i potpuno tačan: RAT u Bosni i Hercegovini počeo je zbog najdemokratskijeg dostignuća civilizacije - "JEDAN GRAĐANIN, JEDAN GLAS".

    Za ovakvu konstataciju moraju se u obzir uzeti sljedeći parametri i analizirati nekoliko ključnih stvari iz kojih se izdvaja sledeće:
    - predratni nacionalni sastav stanovništva u BiH,
    - nastajanje (osnivanje) prvih nacionalnih stranaka u BiH,
    - prvi opšti i višestranački izbori u BiH,
    - secesionizam bivših republika SFRJ,
    - muslimanski, hrvatski i srpski nacionalni interesi u BiH,
    - podjela vlasti između nacionalnih stranaka na nivou
    Republike BiH,
    - koalicija "bratskih stranaka" SDA i HDZ,
    - političke prilike u tom vremenu u BiH,
    - međunarodni faktor involviran u sudbinu Republike BiH,
    - "agresija" na BiH - da ili ne?
    - rat, trajanje, ishod i njegove posljedice,
    - Dejtonski mirovni sporazum.


    NACIONALNOM "EKSPLOZIJOM" - DO DOMINACIJE

    Poslednji popis stanovništva u Bosni i Hercegovini obavljen je od 01. do 15. aprila 1991. godine. Rezultate popisa ni jedna zvanična i nadležna institucija u Bosni i Hercegovini nikada nije verifikovala. Ostale su određene opravdane sumnje u vjerodostojnost mnogih podataka do kojih se došlo.
    Po tom popisu, nacionalnu strukturu stanovništva u Bosni i Hercegovini činili su: 1.905.018 (43,7%) Muslimani, 1.364.363 (31,3%) Srbi, 752.063 (17,3%) Hrvati, 239.777 (5,5%) Jugosloveni i 93.685 (2,2%) ostali. Bosna i Hercegovina je ukupno brojala 4.354.911 stanovnika. (Ovdje nedostaje popis stanovništva opštine Kupres, ali mogu poslužiti uporedni podaci popisa iz 1981. godine. Prema nacionaloj strukturi oni su izgledali ovako: 10.098 ukupan broj stanovnika, od čega 5.169 Srba, 3.947 Hrvata, 745 Muslimana i 337 ostalih).

    Da bi se shvatila demografska eksplozija jednog (Muslimana) i smanjenje broja druga dva naroda (Srba i Hrvata), evo i uporednih podataka popisa stanovništva prema nacionalnoj strukturi iz 1971. i 1981. godine u Bosni i Hercegovini.

    Prema popisu iz 1971. godine u Bosni i Hercegovini je ukupno bilo 3.746.111 stanovnika, od čega:1.482.430 Muslimana, 1.393.148 Srba, 742.491 Hrvata, 43.796 Jugoslovena i 54.246 ostalih.

    Samo 10 godina kasnije (1981. godine) Bosna i Hercegovina je ukupno brojala 4.124.256 stanovnika, od toga: 1.630.033 Muslimana, 1.320.738 Srba, 754.140 Hrvata, 326.316 Jugoslovena i 89.029 ostalih.

    Iz ovih podataka o nacionalnoj strukturi stanovništva u Bosni i Hercegovini sasvim je vidljivo da je muslimanski narod u BiH za samo 20 godina (1971. - 1991. godine) doživio najveći mogući priraštaj od 422.588 stanovnika, dok je kod druga dva naroda - Srba i Hrvata obrnut slučaj. Tako je Srba u odnosu na 1971. godinu (kada ih je bilo 1.393.148) 20 godina kasnije (1991. godine) bilo 28.785 manje (!?!). Isti slučaj je i kod hrvatskog naroda. Hrvata je 1991. godine u odnosu na 1971. godinu bilo 20.785 manje (!?!).

    Ovakav nacionalni sastav imao je presudan značaj u kasnijim potezima muslimanskog političkog vođstva, na čelu sa "ocem muslimanske nacije" u Bosni i Hercegovini, Alijom Izetbegovićem. Istini za volju, muslimani su svoju vjersku zajednicu promovisali u naciju amandmanima na Ustav SFRJ 1971. godine, još u vrijeme Džemala Bijedića. Jugoslovenski ustav iz 1974. godine je to i zvanično verifikovao. Ali to je irelevantno za pojašnjenje predratne i ratne uloge autora "Islamske deklaracije", Alije Izetbegovića.


    NACIONALNE STRANKE KAO SREDSTVO DOMINACIJE

    Dobro je poznato da je prva osnovana, čisto nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini bila Stranka demokratske akcije (SDA), koja je radila u ilegali i legalno je formirana 26. maja 1990. godine. Nakon toga, osnovana je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), tačnije rečeno formiran je ogranak te stranke u Bosni i Hercegovini, čija je matica bila u Hrvatskoj. Posljednja nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini osnovana je 12. jula 1990. godine, a nazvana je Srpska demokratska stranka (SDS). Vrijeme i redosljed nastajanja "demokratskih" stranaka, za kasniji razvoj političkih odnosa u Bosni i Hercegovini je bio vrlo bitan, skoro presudan faktor.

    Na prvim opštim i višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nadmoćno su pobijedile nacionalne stranke. I dan danas se čuju priče da je u to vrijeme postojala i funkcionisala koalicija tri nacionalne stranke (SDA, HDZ i SDS), što nije tačno. Samo jedan zajednički cilj ove tri nacionalne stranke je ostvaren, a on je bio rušenje tadašnjeg komunističkog režima u Bosni i Hercegovini. Poslije toga, nikad više te stranke nisu bile na istom zadatku, a kao jedan od niza dokaza jeste čak i taj što do izbijanja rata nikad nisu uspjele da međusobno podjele vlast, niti da postave svoje kadrove na nivou Bosne i Hercegovine.

    Posebno se to odnosi na kadrove SDS-a koji su bili izloženi stalnim opstrukcijama stranaka SDA i HDZ. Potpuno suprotni programi ovih stranaka nikad nisu doveli do jedinstva i tripartitne koalicije.


    KONSTITUISANJE VLASTI U BIH!

    Poslije već pomenutih opštih i višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini (18. novembra 1990. godine) i pobjede nacionalnih stranaka, uspostavljena je zakonodavna vlast, tj. formirana je Skupština Bosne i Hercegovine, koja se sastojala iz dva vijeća:

    - Vijeće građana od 13o poslanika i,
    - Vijeće opština koje je brojalo 11o poslanika.

    Tako se novoizabrani Parlament Bosne i Hercegovine sastojao od 24o poslanika. U toj Skupštini SDS je participirao sa svojih 70 poslanika, još dva Srbina su bili članovi SPO-a, dok su se u stranci Reformskih snaga nalazila još četiri srpska poslanika. Bitno je naglasiti da Srbi u ovoj instituciji nisu imali ni cijelu trećinu svojih predstavnika (procentualno u Skupštini je bilo 31,5 % Srba), što je za Srbe u kasnijim događajima biti pogubna činjenica. U istom Parlamentu SDA je imala 86, a HDZ 45 poslanika.

    Nakon konstituisanja Skupštine Bosne i Hercegovine ukupno je održano 10 zajedničkih sjednica Parlamenta (ovim sjednicama prisustvovao je cjelokupni poslanički sastav, Srbi, Muslimani i Hrvati). I to je sve što se moglo nazvati zajedništvom u Bosni i Hercegovini.

    Zbog nemogućnosti ostvarivanja srpskih nacionalnih interesa, u takvoj konstelaciji snaga, SDS se povukao iz zajedničkog parlamenta. I pored toga, nastavljeno je održavanje sjednica muslimansko-hrvatske skupštine i ukupno je održano pet takvih tzv. krnjih skupština. U istom razdoblju, potpuno odvojeno, održano je i pet sjednica Kluba srpskih poslanika koji je kasnije prerastao u Skupštinu srpskog naroda, čime su bili stvoreni svi uslovi za konstituisanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, što se i dogodilo. Ova činjenica ima posebnu težinu, jer se nakon toga Srbima u Bosni i Hercegovini stalno spočitava da su se zalagali za stvaranje "Velike Srbije", a sasvim je vidljivo i nedvosmisleno dokazano da su Srbi, ustavnim konstituisanjem Srpske Republike Bosne i Hercegovine, bili daleko od "Velike Srbije". Srpska Republika Bosna i Hercegovina je proglašena 09. januara 1992. godine u Sarajevu, u zgradi Parlamenta Bosne i Hercegovine.

    Autor ovog teksta je po službenoj dužnosti bio prisutan svim ovim sjednicama, uključujućii i onih pet sjednica krnje Skupštine Bosne i Hercegovine. Interesantno je napomenuti da je tim krnjim sjednicama predsjedavao predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Momčilo Krajišnik.

    U izvršnoj vlasti, tadašnjoj Vladi Bosne i Hercegovine, od njenih 25 članova, osam je bilo srpske nacionalnosti, članova SDS-a. Ilustrativno je da su Srbi i ovdje imali manje od jedne trećine svojih predstavnika. Od konstituisanja Vlade Bosne i Hercegovine, pa do izbijanja rata, održana je 161 sjednica Vlade, sa preko 5.4oo tačaka dnevnog reda.

    Sa ove vremenske distance nije moguće tvrditi da se na sjednicama Skupštine, odnosno Vlade Bosne i Hercegovine, nije raspravljalo o nekim čisto srpskim pitanjima i interesima, ali mogu stopostotno tvrditi da ni jedno, i bukvalno rečeno, najbezazlenije srpsko pitanje nije dobilo podršku "svezanih zastava", odnosno koalicije SDA i HDZ. Dobrom i sinhronizovanom majorizacijom, koalicija SDA i HDZ gušila je sve srpske nacionalne interese. Šta se onda, nakon svega, moglo očekivati i šta je Srbima koji su, očigledno je bili u manjini, bilo činiti? Jedini i tada mogući način institucionalne borbe za opstanak Srba i zaštite vitalnih srpskih nacionalnih interesa bilo je osnivanje srpske vlade, koja je na jednoj od narednih sjednica i formirana u obliku srpskog Ministarskog savjeta.


    RASTURANJE I RAZBIJANJE SFRJ!

    Već na samom početku rada Skupštine Bosne i Hercegovine, zbog dijametralno suprotnih i nepomirljivih nacionalnih interesa Muslimana i Hrvata s jedne i Srba s druge strane, bilo je sasvim jasno da će Muslimani i Hrvati preko svojih stranaka (SDA i HDZ) činiti sve da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz ustavno-pravnog i teritorijalnog ustrojstva tadašnje zajedničke države SFRJ. Dok je nacionalni interes Srba bio opstanak Bosne i Hercegovine, ili barem srpskog naroda u sastavu još postojeće države - Jugoslavije.
    Plima secesionizma, separatizma i nasilnog izdvajanja bila je već dobrano zahvatila Sloveniju i Hrvatsku i nesmanjenom žestinom je nadirala i unutar same Bosne i Hercegovine. Taj talas je jednostavno bio nezaustavljiv, i već tada se mogla predosjetiti zajednička nesreća, koja će, slijedom narednih događaja, kao požar zahvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve njene narode.


    "SUVERENA" BIH - PO SVAKU CIJENU!

    Na jednoj od sjednica krnje Skupštine Bosne i Hercegovine (14. oktobra 1991. godine) koalicija muslimanskih i hrvatskih stranaka je, bez uvažavanja srpskih nacionalnih interesa, donijela i izglasala Deklaraciju o suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Poslije takve odluke srpski poslanici napuštaju zajednički parlament i u njega se više nikada nisu vratili. Iste te godine (1991.) muslimansko-hrvatska skupština je krajem decembra uputila zahtjev Evropskoj uniji za međunarodno priznanje "suverene, jedinstvene, nedjeljive i nezavisne" Bosne i Hercegovine.

    Na sjednici krnje skupštine, održanoj 25. januara 1992. godine, u ranim jutarnjim časovima (oko 6 časova), bez prisustva Srba, donesena je Odluka da se posljednjeg dana februara (29) i 01. marta održi referendum o
    samostalnosti BiH.

    Nikada niko nije, a moraće, institucionalno izvršio reviziju svih događaja iz tog vremena, naprosto zbog činjenice da je od ukupnog muslimanskog i hrvatskog glasačkog tijela izlazak biraća na taj famozni Referendum bio 1o8% ?! Takav "riplijevski" odziv je neshvatljiv, bez obzira na tadašnji sistem glasanja. Nije bilo nikakve kontrole izbora, radilo se o jednonacionalnim, stranačkim sastavima biračkih odbora, vršeno je zaokruživanje i srpskih birača. Sve u svemu, od ukupnog biračkog tijela u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, iako Srbi nisu glasali, rezultat je bio: više od 64,5 % glasalo je za samostalnost Bosne i Hercegovine. No, treba naglasiti da ni taj procenat nije zadovoljavao ustavni procenat od preko dvije trećine potrebnog pozitivnog izjašnjavanja.

    Sve do danas stavljena je tačka na taj slučaj! Ali, moraće se razotkriti sve mahinacije oko ovog referenduma, jer nesporna je istina da je i referendum takođe bio, jedan od ključnih uzroka izbijnja rata. Ovo se mora uraditi, ako ništa drugo, a ono bar da bi srpska strana izbjegla "naknadnu pamet", te da bi se sve kockice složile u mozaik karaktera rata. To se mora uraditi, ne samo zbog sadašnjih generacija Srba, već i onih koje će doći.


    SRBI U BEZNAĐU!

    Već je ranije rečeno da je, kao odgovor na muslimansko-hrvatski separatizam i secesionizam, 24. oktobra 1991. godine - Klub srpskih poslanika prerastao u Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na toj konstitutivnoj sjednici donesena je i Odluka da se 09. i 10. novembra 1991. god. organizuje i sprovede nacionalni Plebiscit za ostanak Srba iz Bosne i Herecegovine u SFRJ. Od velike je važnosti podatak da je na održanom Plebiscitu bio skoro stopostotni odziv Srba, da je na njemu glasalo 1.513.ooo srpskih glasača i još blizu 5o.ooo iz drugih naroda.

    Uočljiv je nesrazmjer ukupnog broja srpske populacije (popis stanovništva iz 1991. godine je pokazao da je tada bilo 1.368.ooo Srba u BiH), u odnosu na broj glasača izašlih na Plebiscit. Ali, i ovo je indikativan primjer tragedije srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer se iz vida ne smije izgubiti podatak da je nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do početka ovog, Bosnu i Hercegovinu napustilo preko 500.000 Srba. To je činjeno iz razno raznih razloga, poput smišljenih kolonizacija, planskog rasrbljavanja Bosne i Hercegovine, sve u cilju razbijanja kompaktnog srpskog nacionalnog korpusa. Međutim, ipak su i ti raseljeni i protjerani Srbi, kao državljani Bosne i Hercegovine, uzeli učešća i izašli na srpski Plebiscit.

    Važno pitanje je i zašto su Hrvati u Bosni i Hercegovini zajedno sa muslimanima izašli na referendum?

    Jedan od razloga bio je i taj što su Hrvati, kao prioritetan zadatak, imali na umu da sa cjelovitom i suverenom Bosnom i Hercegovinom uvuku "svoje cvijeće, braću muslimane" u bilo kakvu ustavnu i teritorijalnu organizaciju (uniju, federaciju ili konfederaciju) sa Hrvatskom. Uz ovaj, veže se i onaj neizbježni i zajednički cilj Muslimana i Hrvata da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz SFRJ i tako zajednička država potpuno razbije i rasturi. Kako je donijeta odluka o izlasku Hrvata na referendum o samostalnosti BiH, odnosno kakvo je bilo hrvatsko ponašanje i uloga u institucijama sistema, kao i van njih ? Šta se sve događalo u kuloarima i "tajnim" pauzama u vrijeme zasijedanja Skupštine i Vlade Bosne i Hercegovine (biće više govora nekom drugom prilikom)? Odgovori i na ova pitanja će, takođe, baciti više svjetla na uzroke rata u BiH.

    O ponašanju "međunarodnog faktora", odnosno o učešću u svemu ovome raznih posrednika tipa Genšera, Moka, Cimermana, Kola i drugih, sve je poznato.

    Njihova uloga u razbijanju SFRJ i "dušebrižnička borba" za samostalnu Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiva.


    AGRESIJA NA BIH?

    Muslimani se stalno i žestoko zalažu da prethodni rat proglase agresijom SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Svoja nastojanja potkrepljuju i tužbom protiv SR Jugoslavije kod Međunarodnog suda pravde u Hagu, želeći tako dokazati međunarodni sukob, iz kojeg bi, po njima (Muslimanima), proistekla i ratna odšteta za Bosnu i Hercegovinu. Agresije na Bosnu i Hercegovinu je zaista bilo, ali ne onako, i u onoj mjeri i obliku kako to nastoje dokazati Muslimani, već se ta agresija ogleda u činjenici da se u muslimanskim vojnim i paravojnim formacijama borilo na desetine hiljada Sangžaklija, dakle državljana SFRJ. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu učestvovalo je i hiljade mudžahedina iz islamskih zemalja, koji su se borili za muslimansku ključnu stvar - stvaranje prve islamske države u srcu Evrope. U ovome se ogleda ta agresija na Bosnu i Hercegovinu, i ona je izvršena na srpsku komponentu BiH, odnosno Republiku Srpsku kao entitet Bosne i Hercegovine. U prilog ovoj konstataciji ide i preko 10.000 protivzakonito podjeljenih BiH pasoša naturalizovanim "državljanima" Bosne i Hercegovine.


    KO JE ZAPOČEO "NEIZBJEŽNI" RAT U BIH?

    Do rata u BiH došlo je zbog katastrofalnih i pogubnih odluka, prije svih, vođe Muslimana - Alije Izetbegovića. On je kao predsjednik SDA, a ujedno i predsjedavajući tadašnjeg Predsjedništva BiH, dobro znao da su Srbi u Bosni i Hercegovini u manjini, i sve što nije htio prihvatiti na nivou zajedničke države, SFRJ (zbog većinskog srpskog naroda), forsirao je i nastojao sprovesti u Bosni i Hercegovini. Aliju Izetbegovića, dakle, nije bilo "strah" Srba iz Bosne i Hercegovine, jer su Muslimani zajedno sa Hrvatima činili ogromnu većinu naroda u Bosni i Hercegovini. Takvom većinom, odnosno majorizacijom i, samo naizgled, najdemokratskijim pravom "jedan građanin jedan glas", Izetbegović je mogao (bar je on tako mislio) ostvariti vjekovni san Muslimana o stvaranju islamske Bosne i Hercegovine. Pored paralelnih priprema za rat (o tome nekom drugom prilikom), zanemarujući postojanje, konstitutivnost i državotvornost srpskog naroda u BiH, ne birajući sredstva za ostvarenje svoga cilja, Alija Izetbegović je, nažalost, uspio izvući Bosnu i Hercegovinu iz sastava SFRJ. Navodno, bilo ga je strah "Velike Srbije"? SUŠTINA CIJELE PRIČE JE U TOME ŠTO JE ALIJA IZETBEGOVIĆ SVOJ STRAH OD "VELIKE SRBIJE" PREBACIO NA STRAH SRBA OD ISLAMSKE BOSNE I HERCEGOVINE.

     

                                


    "SUVERENA BIH" DA - MIR NE!

    Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo 04. ili 06. aprila 1992. godine, kako je to želio dokazati Alija Izetbegović. Ova konstatacija, da je tačna, išla bi u prilog Aliji Izetbegoviću, jer bi on onda imao potpuni alibi da je rat u Bosni i Hercegovini počeo mjesec dana nakon "legalnog referenduma". I sam Alija Izetbegović je u više navrata isticao da se on lično zalagao za odlaganje rata do - poslije referenduma.

    Medjutim, ni ovo nije tačno, jer je rat u Bosni i Hercegovini počeo još 14. oktobra 1991. godine, kada je u Skupštini Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović iza govornice rekao onu čuvenu rečenicu: "ZA SUVERENU BOSNU I HERCEGOVINU, JA SAM SPREMAN ŽRTVOVATI I MIR! TOM REČENICOM ALIJA IZETBEGOVIĆ JE ZAPOČEO KRVAVI GRAĐANSKI RAT U BOSNI I HERCEGOVINI. Poslije toga nije se dugo čekalo, i u istom mjesecu (oktobar 1991. godine) došlo je do potezanja obarača. Sasvim je svejedno ko se našao u toj ulozi, signal je, to je potpuno jasno, dao Alija Izetbegović. Vojne i paravojne falange Republike Hrvatske napale su teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno područje oko Trebinja u Hercegovini još 01. 10. 1991. godine.To se dogodilo pola godine prije referenduma, i, kako je Alija Izetbegović volio reći - međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.
    Sve naprijed rečeno mora se imati u vidu da bi se rat u Bosni i Hercegovini i njegov karakter mogli nazvati - GRAĐANSKIM RATOM.


    NIJE SRPSKI ĆUTATI!

    Srpska strana i nadležne institucije Republike Srpske moraju, kao prilog ovoj konstataciji, odgovoriti i na sljedeća pitanja:

    -koliko je Srba izgubilo život u ovom građanskom ratu, uključujući tu vojnike i civile, žene, djecu i starce,

    - koliko je ostalo trajnih ratnih i civilnih invalida,

    - koliko je bilo koncentracionih logora u koje su bili zatvarani Srbi i koliko je tih nesrećnika u tim logorima, na najsvirepiji način likvidirano,

    - koliko je vjerskih objekata i srpskih crkava porušeno, spaljeno i opljačkano od strane Muslimana i Hrvata.

    - ko je uistinu vršio "etničko čišćenje" (analizirati popis stanovništva iz 1991. godine i vidjeti sadašnju demografsku strukturu? (Mora se napraviti jedna komparacija, a kao primjer navodimo tri ključna grada u Republici Srpskoj - Banja Luka, Pale i Trebinje, koje su muslimani autobusima i bez ikakvih gubitaka napustili i sad se bezbrižno, bezbjedno i nesmetano vraćaju u te sredine. Dok, recimo, iz tri grada pod kontrolom tzv. Armije BiH - Sarajeva, Zenice i Tuzle, Srbima nije bio dozvoljen odlazak zbog navodne "multietničnosti i bezbjednosti"? U tim su gradovima Srbi uzimani i držani kao taoci, a potom zatvarani u mnogobrojne koncentracione - logore smrti. Teško da će ikada biti utvrđen tačan broj zvjerski poubijanih Srba u Alijinim "multietničkim gradovima". Suštinska razlika je između samovoljnog i bezbjednog muslimanskog i hrvatskog napuštanja srpskih teritorija, u odnosu na nemogućnost Srba da napuste prostore pod kontrolom muslimanskih vojnih i paravojnih formacija. Ko je onda, zapravo, činio "etničko čišćenje" i koje su posljedice i jednog i drugog dešavanja?),

    - analizirati najezdu Muslimana Sandžaklija na Bosnu i Hercegovinu, čime je, pred i u toku rata, u mnogim čisto srpskim gradovima potpuno promijenjena nacionalna i demografska struktura stanovništva. (Indikativan je primjer predratne Ilidže, jedne od najrazvijenijih opština u predratnoj Bi Hi jednoj od pet u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Ako se pogleda popis stanovništva u ovoj opštini iz 1971. godine, vidjeće se da su, od ukupno 29.452 stanovnika - Srbi imali ogromnu većinu, a samo 20 godina kasnije po popisu stanovništva iz 1991. godine, taj primat većinskog naroda na Ilidži su preuzeli Muslimani). Od ukupno 67.438 stanovnika, Muslimana je bilo 28.937 (43%), Srba 25.061 (37,2%), Hrvata 6.914 (10,3%), Jugoslovena i ostalih 6.490 (9,5%). Nažalost, nije samo Ilidža doživjela ovakvu sudbinu, to se, prije rata mnogo perfidnije radilo i ne može se reći da je samo rat uticao na promjenu demografske strukture stanovništva u BiH.


    TRAGIČNI SRPSKI USUD!

    Niz je i drugih stvari koje su vezane za, ili koje su doprinijele nastanku i početku rata u Bosni i Hercegovini.

    Moramo se podsjetiti da smo tek 2.000. godine, 55 godina nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući profesoru Dragoljubu Lukiću, saznali o tragediji i imenima oko 20.000 stradale kozaračke srpske djece. Ali, sve dok postoje entuzijasti kao profesor Lukić, te doktor Milan Bulajić, za očekivati je da se nešto pozitivno događa, i da će se dešavati za Srbe. Taj teret ne smije pasti samo na pojedince, entnuzijaste, već srpski nacionalni interes u ovakvoj Bosni i Hercegovini, prije svih, moraju braniti i zastupati najviše političke, kulturne i istorijske institucije iz Republike Srpske.


    ČIJI JE JEDINI CILJ - UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE?

    Nesporno je da će brojčana nadmoćnost jednog od naroda i u budućnosti imati presudnu ulogu u Bosni i Hercegovini. Dugoročno gledano, to i jeste trajna opasnost za Srbe u Bosni i Hercegovini. Već je rečeno da je zbog dominacije jednih (Muslimna), a potom udruživanjem dvojice (Muslimana i Hrvata) protiv jednog (Srba) i došlo do rata u BiH. Ako se u budućnosti spriječi stalno prijeteća dominacija bilo kog, nad bilo kojim drugim narodom, dejtonska, ali samo takva BiH mogla bi imati budućnost. Sasvim je izvjesno da Bošnjaci i Hrvati nikad neće odustati od svog zajedničkog cilja - ukidanje Republike Srpske i stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine. To je naprosto tako, pa ko izdrži?

    Da se podsjetimo, Srbi su, pozivajući se na konstitutivnost naroda, u tadašnjoj Skupštini BiH, tražili da se uvede Vijeće naroda radi zaštite vitalnih srpskih nacionalnih interesa. Predlagali su i kantonizaciju Bosne i Hercegovine, zatim ravnopravnost pisma i jezika i još niz ključnih stvari koje su, izgleda, tek danas aktuelne, a forsiraju ih i predlažu upravo oni (Bošnjaci i Hrvati) koji su 1991. godine odbijali svaku pomisao da prihvate i uvaže opravdane i legitimne srpske zahtjeve. No, Srbi, i pored spremnosti na mnoge koncesije i kompromise, za neophodni dijalog nisu mogli pronaći ni jednog sagovornika. Koalicija (Muslimani i Hrvati), preko svezanih zastava ("šahovnice" i "zvijezde sa polumjesecom"), već je funkcionisala, i za trećeg (Srbe), ni u jednoj varijanti, nije bilo mjesta.

    Danas je svakom građaninu u BiH sasvim jasno da mir u Bosni i Hercegovini održava i čuva međunarodna zajednica. BiH političari, zamoreni stalnim promjenama "stranačkih dresova", u zadnje vrijeme mijenjaju uloge i zasad uspješno igraju uloge "demokrata, pravdoljubaca, multietničara" i sl. Kako je to moguće, kada su im različiti nacionalni ciljevi i interesi?


    GRAĐANSKA DRŽAVA BIH - NOVA PODVALA BOŠNJAKA!

    I danas, kao i u vrijeme od prije više od jedne decenije, stalno nam se pokušavaju nametnuti novi "politički tipovi", koji bi preko "trojanskog konja" da nam ponovo poture neke "Jugoslovene" (sada "Bosance"), oličene u liku i (ne)djelu Ejupa Ganić(ij)a. Ti "tipovi" dolaze uglavnom iz većinskog, bošnjačkog naroda, koji u ovom vremenu prepunom tenzija, mnogo "lukavije, modernije i demokratskije" nastupaju i u Bosni i Hercegovini i koji zagovaraju tezu o stvaranju građanske države. Zapravo, radi se o mamcu koji bi trebali progutrati Srbi i Hrvati, kao malobrojniji narodi u Bosni i Hercegovini. Jer, model tzv. građanske države u ovakvoj Bosni i Hercegovini nije ništa drugo do - nova zamka ("da se Vlasi ne dosjete") u kojoj bi "građansku" dominaciju, opet imao najbrojniji narod (Bošnjaci). Zato i svi pokušaji i ideje o stvaranju "jedinstvene bosanske nacije" - ne mogu imati nikakvu realnu i ostvarljivu viziju. Po svemu sudeći, to će ostati samo bošnjačka fikcija, jer Srbi su, izgleda, napokon počeli misliti samo svojom glavom.


    OPOMENE IZ PROŠLOSTI - NAUK ZA BUDUĆNOST!

    Samo pamćenjem, poštovanjem i uvažavanjem srpske prebogate, često tragične prošlosti i tradicije, shvatanjem koliko-toliko podnošljive sadašnjosti i planiranjem srećnije budućnosti: Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju razloga da se bilo čega stide ili da se bilo kome izvinjavaju za zajedničku nesreću koja je zadesila sve narode u BiH. Srbi sebi više ne smiju dozvoliti da upadaju u zamke koje im stalno postavljaju i poturaju, kako domaći, tako i "inostrani faktori". Krajnje je licemjerno i cinično optuživati Srbe da su oni remetilački faktor i da su srpski interesi upereni protiv interesa drugih naroda, a time i međunarodne zajednice. Srbi se napokon moraju okrenuti sebi i rješavanju svojih nacionalnih pitanja, ne uskraćujući to pravo i drugim narodima. I šta je sporno ako Srbi vole svoj narod i svoju Republiku Srpsku, a pritom ne mrze druge. To je u ovim vremenima, još nesređenog stanja u Bosni i Hercegovini, čak i poželjno. Opomena iz prošlosti mora biti nauk za budućnost - "SAMO SLOGA SRBINA SPAŠAVA".


    NAPOMENA:

    Rezultati popisa stanovništva i nacionalna struktura za 1991. godinu preuzeti su iz Statističkog biltena broj 219 iz maja 1991. godine, koje je izdao tadašnji Republički zavod za statistiku, Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Osim podataka popisa iz 1991. godine iz biltena su preuzeti i uporedni podaci popisa stanovništva za 1971. i 1981. godinu.


    Ovaj tekst sam napisao još 2.000-te godine za potrebe jedne međunarodne organizacije. Izmjene su samo učinjene radi distance od skoro dvanaest godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a sedam godina od dana kada sam napisao ovaj tekst. Ništa u njemu nisam korigovao, niti prilagodjavao sadašnjem trenutku. Na čitaocima je da procjene jesam li tada bio upravu i da li ovaj tekst može nositi i sadašnji datum?


    My picture!

Kategorije

Arhiva