U Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu nakon 18 godina juče je prvi put obilježeno stradanje vojnika JNA, koje je uz velike mjere obezbjeđenja i napetosti ipak proteklo bez incidenata.

Povorka od 150 ljudi, među kojima je bila i rodbina vojnika JNA koji su u Sarajevu ubijeni 3. maja 1992., došla je pod jakim policijskim obezbjeđenjem, a kordoni policije bili su postavljeni u okolnim ulicama da bi spriječili kontakt učesnika ovog skupa sa učesnicima skupa koje su u istoj ulici organizovali pripadnici Udruženja "Bosna-Zelene beretke".

Bezbjednosni razlozi, odnosno procjene, vjerovatno su uticali i na izmjenu protokola u dijelu koji se odnosio na samu ceremoniju u Dobrovoljačkoj ulici, tako da je izostala prvobitno planirana šetnja, koja je znatno skraćena i vremenski ograničena na desetak minuta.

Skup je predvodio ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS, Rade Ristović, a pored njega Dobrovoljačku su posjetili i poslanik SNSD u parlamentu BiH Slavko Jovičić, rukovodilac Koordinacionog tima za traženje nestalih i istraživanje ratnih zločina RS, Staša Košarac, predsjednik BORS, Pantelija Ćurguz, i mnogi drugi.

Učesnici pomena iz RS su se nakon posjete Dobrovoljačkoj autobusima i uz policijsku pratnju vratili ka Istočnom Sarajevu, odnosno u Miljećive, gdje su na centralnom Spomen-krstu položili vijence.

-------------------------------------------------------

Ministar Ristović rekao je da je juče i ovdašnja i svjetska javnost napokon priznala da je u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine počinjen ratni zločin. On je naglasio da je jučerašnji odlazak u Sarajevo bila obaveza prema žrtvama i da su prvi put nakon 18 godina na mjestu zvjerskog stradanja odata dužna počast nevinim, golobradim mladićima i njihovim starješinama.

- Želimo ponovo da kažemo i apelujemo na odgovorne, 2. i 3. maja 1992. godine izvršen je nesumnjiv zločin nad nevinim pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu - rekao je on i dodao da bi trebalo da znaju oni koji su okrvavili ruke da je došao kraj skrivanju istine, a počinioci zločina i njihovi nalogodavci moraju odgovarati.

Obraćajući se prisutnima ispred Spomen-crkve u Miljevićima, Ristović je podsjetio da su u Dobrovoljačkoj ubijena 42 pripadnika JNA, ranjena 73, te zarobljeno 215 pripadnika JNA, koji su nakon zarobljavanja psihički i fizički zlostavljani, a za ove zločine još niko nije odgovarao. On je dodao da juče nisu bile potrebne riječi, već da su upaljene svijeće sve govorile.
Ristović je naglasio da je juče napravljen pravi korak, prvi u otkrivanju istine svijetu i neće se zaustaviti na tome, jer će 15. maja biti odata počast vojnicima JNA ubijenim u Tuzli, a kasnije i u drugim mjestima stradanja.

-----------------------------------------------------

- Sud će odrediti ko je kriv za ratne zločine, ali ipak se, na određen način priznalo da se tu desio zločin - rekao je Jovičić. On je naglasio da je veoma važno to što su porodice na miran i dostojanstven način obilježile godišnjicu stradanja nedužnih golobradih mladića, pripadnika JNA.

- Nismo išli u Sarajevo da bilo koga provociramo. Mi smo na miran i dostojanstven način položili ruže, prislužili svijeće, pomolili se bogu i odali pomen nevino stradalim mladićima - naglasio je Jovičić.

-----------------------------------------------

Predsjednik Boračke organizacije RS, Pantelija Ćurguz, smatra da je bilo veoma tužno i ružno vidjeti kako su sarajevske vlasti bile primorane da organizuju neviđeno policijsko obezbjeđenje za mirno i dostojanstveno odavanje pomena stradalim vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

- Zar je 18 godina nakon zločina u Dobrovoljačkoj bilo potrebno angažovati onako jake policijske snage da članovima srpskih porodica obezbijede da na miran i nadasve dostojanstven način prisluže svijeće i polože cvijeće na mjesto stradanja svojih najmilijih sinova i braće - upitao je Ćurguz.

On je naglasio da je, ipak, velika stvar da se ovaj događaj konačno desio u Sarajevu.

---------------------------------------------------------

 Tuga i bol u srcima porodica ubijenih

Neko konačno mora odgovarati za tvoju nevinu mladost, jecala je juče Bogdana Tomović, dok je drhtavom lijevom rukom, pravo na ranjeno majčinsko srce privijala uramljenu vojničku fotografiju svog pokojnog sina Zdravka, koji je mučki ubijen u koloni JNA u nekadašnjoj sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici. Suze ucvijeljene srpske majke kvasile su asfalt na kojem je davno istopljena njena nada u bolju i srećniju budućnost porodice koju je podizala, prsti su stezali prisluženu svijeću i bijelu ružu, a iz osamnaest godina duge i teške tuge izvirale su pritajene riječi i zaustavljeni pogled, postavljajući tek jedno pitanje - zašto?

- Moj Zdravko je bio redovan vojnik koji je služio istu onu vojsku koju su služili i oni koji su ga ubili.

Krenuo je da izađe iz Sarajeva, ali mu nisu dozvolili.

Ubili su mi ga. To im majka nikada ne može oprostiti - teško, ali u jednom dahu je izgovarala ova žena, za koju ni danas ne postoje riječi utjehe, niti način da savlada bol. Došla je, kaže, da vidi mjesto s kojeg se nadvila tama nad njenim životom, a povela je i kćerku Jelu, koja je, u crnini, baš kao majka, juče oplakivala brata, čiji je životni sat prestao da kuca u devetnaestoj godini.

- Zna se ko je naredio i počinio ovaj zločin i neka odgovara Ejup Ganić čija je porodica mirno živjela u Prijepolju dok je on radio ovo što je radio po Dobrovoljačkoj ulici. Kada mi je Zdravko dobio prekomandu u Sarajevo, pomislila sam da je i mene sunce ogrijalo, a dočekala sam da me odavde okuje tuga i tama koju ni najvećem dušmaninu nisam željela. Mislila sam, pa to je i naš grad živimo tek sedamdesetak kilometara odavde, u Han Pijesku, ali tugo moja - još je prozborila Bogdana.

-----------------------------------------------------------

Ista riječ prepoznavala se i na usnama Gordane Gvozdenović, sestre ubijenog vojnika Obrada - Bate Gvozdenovića, koja ni juče u Dobrovoljačkoj ulici nije mogla da shvati kome je i zbog čega bilo potrebno da nedužnoj mladosti koja je tek stasala u ljude, sinovima jedincima oduzme pravo na život, ljubav, potomstvo.

- Osamnaest dana sam tražila brata, a osamnaest godina sam čekala da ga oplačem na mjestu gdje je nevino, tugo moja i žalosti, stradao od neljudske ruke.

Toliko, evo, čekam i pravdu da neko odgovara za to što je počinio - rekla je Gordana, istovremeno se podsjećajući i kobnog maja 1992. godine, kada joj nije bilo dozvoljeno da preuzme tijelo ubijenog brata u sarajevskoj "Skenderiji", zbog čega ga je i identifikovala tek kasnije u Beogradu.

I sve jučerašnje priče iz današnje Ulice Hamdije Kreševljakovića u Sarajevu, nekadašanje Dobrovoljačke, zvučale su slično.