Piše: Slavko Jovičić Slavuj

 Prošla su  predratna vremena kada je Sarajevo imalo istinski imidž multinacionalnog, multikulturalnog, multireligijskog grada i kada je imalo pravi duh tolerantnog grada, odnosno kad je imalo toliko snage da prihvati i zagrli sve one ljude, bez obzira na naciju i vjeru, koji su željeli svoju budućnost graditi ili ostatak života provesti u nekada jednom istinskom multietničkom okruženju?

Danas, petnaest godina nakon završetka krvavog gradjanskog rata u BiH, predratni biser Bosne i Hercegovine bacen je  na dno i glavni grad se danas svodi na jedno mračno i netolerantno mjesto u kojem su Srbi i Hrvati skoro pa nepoželjni, pri čemu se sarajevske vlasti nimalo tome ne protive. Naprotiv! Sasvim su zadovoljne ovakvim stanjem.

 Bezbroj je istinitih priča koje današnje Sarajevo odslikavaju u žalosnom stanju, barem kad je u pitanju položaj i ono malo preostalih Srba i Hrvata, koji se grčevito bore za svoj biološki opstanak i ostanak.

Prije desetak dana pozvala me je jedna Srpkinja koja je sa porodicom čitav rat proživjela u centru Sarajeva, samo par stotina metara od sjedišta zajedničkih intitucija BiH, čiji je jedan dio smješten na Marijin Dvoru.

 Zbog svoje nacionalnosti, koja je očito pogrešna i za mjesto i za vrijeme, mjesecima je razmišljala prije nego što je donijela i definitivnu odluku da se, nakon svega, trajno iseli iz grada svojih predaka, koji su vijekovima živjeli u Sarajevu. Naime, rekla mi je da je njena odluka konačna i da je sa suprugom odlučila da svoju i budućnost supruga, traži negdje drugo i to van izvikanih granica multietničkog i multikulturalnog Sarajeva, koje se busa u prsa svojim " dobrim komšijskim odnosima" i bogomoljama, koje samo što ne dodiruju jedna drugu. Te svetinje će ipak ostati samo idilična priča i slika sa starih razglednica.                                                                                        
Međutim, još gora je situacija kada se spustite među obični svijet i zarovite u odnose među ljudima, priče su mnogo surovije. Dakle, moja nesrećna junakinja koja je  srpske nacionalnosti,  rekla je zbogom Sarajevu, gradu u kojem je živila čitav svoj život, jer je komšiluk postao toliko neprijateljski raspoložen, da je konačno našla odgovor na pitanje - vrijedi li više živjeti zajedno. Ako se jedna normalna osoba -   pored užasa rata i brojnih problema nije željela odreći rodnog mjesta, sada, eto, 15 godina poslije - odlučila da ode iz Sarajeva, onda je sasvim jasno da su stvari, van svake razumne sumnje, otišle do vraga i bestraga....

A, zar je i dalje mogla trpiti, a predugo je i trpila, bezbroj maltretiranja i permanentnih  šikaniranja u gradu u kojem se, eto, stalno dešava, na primjer, da se svako eventualno zlo u Republici Srpskoj, proslavlja na planetaran i euforičan način samozadovoljstava na sarajevskom asvaltu ... Više je bilo takvih primjera, kad  se u  centru Sarajeva proslavljalo sve i svašta što je, dakako, bilo usmjereno protiv srpskog naroda i Republike Srpske.

Kao po pravilu, na ulice su  izlazili, kako oni u Sarajevu kažu -  samo  tinejdžeri i na razne načine ispoljavali su ogromne emocije  radosti, te su, na taj način, stvarali  nepodnošljivu  buku i utjerivali su strah u kosti,   skandiranjem parola, poput "Ovo je Turska"; "Ubij Srbina", i tako dalje, i tako dalje, što je mojoj sagovornici, koja mi je ovo sve ispričala, eto stvorilo, u najmanju ruku, veliku nelagodnost i nepodnošljiv daljni ostanak u Sarajevu... Naime, odmah se postavlja i prvo  pitanje, mada ih ima bezbroj – kako to  odgajaju djecu u ovakvoj tzv. multietničkoj sredini, sredini u kojoj već tinejdžeri bivaju odgajani da mrze druge i drugačije bez ikakvog razloga, i je li budućnost ovdje uopšte moguća?

Možda je krv u žilama mojoj sagovornici (a svašta je preživjela u ratu!?) upravo ledila činjenica da sa radi praktično o djeci na kojoj će ostati budućnost baš ovog grada, koji se predstavlja kao jedna tolerantna sredina, spremna da primi sve dobronamjerne ljude. Kažem da se predstavlja..i u tome i jeste suština problema, a svakome je poznato da se zaista radi samo o predstavljanju ili još tačnije rečeno: radi se o predstavi za naivnu publiku...

Ova mi je Srpkinja kazala da  se njenim putem spremaju još nekoliko srpskih porodica, valjda još onih par koje su preostale, kojima je provokacija preko glave. Kažem joj da su problemi Srba u Sarajevu meni dobro, dobro poznati. Pa, i ja sam bio dio tog grada. A, danas sam samo na privremenom radu u nekada i mom gradu. Znam da je moje riječi nisu mogle utješiti, a iskreno da kažem i nisam znao šta ću joj reči?

Naravno, da se, evo, i ja sad prisječam predratnih divnih sarajevskih dana, pa onda preteških i stravičnih ratnih dana, kada sam u muslimanskim koncentracionim logorima proveo 44 mjeseca, a rat je trajao 42...??? U tako pomiješanim emocijama od radosti, sreće i mladosti, pa do logoraških stravičnih dana torture, zlostavljanja - ovi poslije ratni dani, mjeseci i godine mi ništa ne znače, odnosno Sarajevo mi nakon rata ništa ne znači, niti imam više bilo kakav osječaj za tim izgubljenim gradom....Ipak sam uspio da pobijedim samog sebe i da mnogo ranije kažem - zbogom Sarajevo! Zauvijek, naravno i bez bilo kakve patetike ili žala za nekada i mojim gradom...

No, zašto se  oko svih  nesporazuma u BiH sva “koplja” vrte oko, i lome u Sarajevu? Upravo, zbog toga što  predratno Sarajevo nikada nije gradilo imidž sredine koja je ljude proganjala zbog njihove vjerske ili druge tradicije, a danas, u miru, kada Sarajevo vraća samo svoj fizički sjaj, atmosfera je takva da se završava gotovo tiho, ali smišljeno potpuno  etničko čišćenje srpskog i hrvatskog naroda.

U gradu odrastaju generacije spremne na obračun sa svime što je drugačije od njihovog, rječnik pun ustaša i četnika već je postao svakodnevnica, a sarajevske vlasti koje su uljuljkane u materijalnom blagostanju i ne rade ništa da ublaže  nepodnošljivu situaciju u kojoj se nalaze šačice preostalih Srba i Hrvata.                                                               

 Sasvim  je postalo normalno, a to je  evidentno, da je  Sarajevo postalo glavni grad Bošnjaka i islama, pa je, u skladu s tim, takav njegov identitet promovisan u   ustaljenu  zvaničnu politiku, dok je multi-kulti princip samo poštapalica za zvanične govore i lažnu promociju grada po mjeri za sve?!

Životi mladih ljudi, Srba i Hrvata,  u Sarajevu su nezamislivi. Zašto? Odgovor uopšte ne iziskuje nekakav napor. Zato što ih skoro da i nema. U svim federalnim opštinama grada  Sarajeva skoro da su prazne rubrike za tek rodjene majušne Srpčiće i Hrvatčiće…Jednostavno, u Sarajevu nema sklopljenih brakova  kad su ove dvije nacionalnosti, pojedinačno, u pitanju. I ono što je, takodje važno, treba naglasiti da su bošnjačke vlasti u Sarajevu uništile  ideju o "gradu za sve", koja je jednu pitomu sredinu pretvorila u pragmatičnu realnost neizdržljivosti za dva konstitutivna naroda.  Za ovakve tvrdnje postoji zaista i previše argumenata.

Nestalo je  Sarajevo u kojem bi neko,  bez problema, smio nositi krst ili križ u sred bijela dana, a da ne strahuje da će ga neko provocirati i nešto mu dobaciti što je blag način za uvrede? Nažalost, nikad se više neće  vratiti ono vrijeme kada su, osim džamija, i crkve bile pune za vjerske praznike, i kada su svi slavili sve, onako komšijski!?

 Svaki optimizam o nekoj budućoj eventualnoj promjeni imidža u Sarajevu, dakle iz skoro potpuno islamiziranog grada u neki novi multietnički grad je samo iluzija i fikcija.

Kažu - poslednja umire nada?! Ne. Nada u budući multietnički grad je sahranjena.