Slavko Jovičić -

Недјељна цртица из свакодневице ... Унапријед изгубљена трка у јурњави за прошлим временом!

Autor sjovicicslavuj | 10 April, 2016 | read_nums (387)
                                                    

    ПИШЕ: Славко ЈОВИЧИЋ Славуј

     
    Дође то тако са годинама или је, заправо, било потребно много времена да прође, па да схватим да у претходном периоду многе ствари нисам знао и да тек сад долазим до многих истина. Много раније оне су ми биле чак и потребније, како бих разумио и како бих посложио све чињенице у мозаик времена у којем сам живио.

     Имао сам срећу да се дружим са неким паметним људима, мада би ближе истини могло да буде: врло често сам био у друштву паметних људи. Тада сам мислио да је било лако да се приближим тим људима. 

    А баш то лако, које ми се тада чинило, уствари било је само пука случајност или стицај разних околности, које су се дешавале, онако спонтано. Додуше, за почетак циљ је био да нешто паметно чујем и научим. Мада нисам имао неких великих претензија, па да то што чујем и запамтим и да онда некад, кад ми за многе одлуке буде било потребно много више памети то и искористим свакако у свом интересу.

    Много раније или мало касније, мислио сам да су такве ствари једноставне и да сам остварио циљ самим тим што ми се то десило. Међутим, тај циљ је био много далеко, па можда и још даље и од саме близине људи са којима сам био у друштву.  

    Иако су ми многи циљеви били достижни, они су се губили у мојим нереалним очекивањима.  Послије тога упуштао сам се у јурњаву са временом и у настојању да све оно што сам пропустио, а пропустио сам много тога, касније и надокнадим. То и данас траје. А вода и даље тече ...


     

5 Komentari & 0 Trekbekovi od "Недјељна цртица из свакодневице ... Унапријед изгубљена трка у јурњави за прошлим временом!"

    A voda i dalje teče .... Između ....
    Vodopada i Vodoskoka!
    ...
    Ljudi enciklopedije su kao i knjige enciklopedije, mrtvo slovo na papiru. Na životnom ispitu se proverava sposobnost stvaralaštva sa raspoloživim znanjem ... Zato sam oduvek preferirala vodoskoke (gejzire), a nemam ništa protiv onih koji vole vodopade.
    ...
    Ljudi i vremena su prolazni. Važan je samo pravac odabranog toka.

    Zanimljiva crtica. Dalo bi se tu još puno toga reći.
    Pozdrav Slavko!

    Autor Aneta 10 April 2016, 10:13

    Вода је у "слободном паду", али и то је неки ток.

    Увијек полазим од тога да сам мали човјек и само мини-микрон у сазвјежђу планетарних умова који су далеко, далеко испред мене.

    О свему се може разговарати и све је подложно критици.
    Ако се ради само о критиковању, е онда то води у самоистицање,
    а то је далеко и од тебе и од мене.

    Велики поздрав!

    Autor sjovicicslavuj 10 April 2016, 21:46

    Puno je vodopada na ovome svetu a tek nekoliko gejzira. Nijagarin vodopad uz dugu poseban je doživljaj. Gledajući u protok ogromne količine vode ona vas sve više vuće prema sebi i vi polako bivate uzdrmani blizinom silne prirodne energije, koja protiće tek na nekoliko metara od vas. Vodopad budi pomisao na život i smrt, na prirodu i ćoveka, na realni i virtualni svet pri čemu vi shvačate da je vodopad tek deo jedne reke kao poseban fenomen koji je omogučio vodi , da bar jednom "uzdigne svoje telo u Nebesa".
    I ako mi naiđemo na neki maleni planinski vodopad mi uvek žudimo kao vernici nekom apostolu, da nas krsti svojim padom po obrazu iza kojeg osećamo deo izgubljenog sveta Edenskog raja.
    Gejzir sa druge strane ja nisam nikada u životu video ali me on podseća na vulkan ili kipeću vodu koja se kod čajne ceremonije ( zapravo pripremanja ćaja) mora pomno pratiti jer kako kažu stari majstori pripremanja čaja, jedna je voda koja tek počinje da ključa a sasvim druga ona koja sledi.
    Ne znam zašto ali do gejzira ja nisam nikada gajio poverenje jer sam oduvek smatrao, da ga iz utrobe zemlje baca neka unutrašnja sila na površinu, da bi se on u silnoj želji osloboditi se stega zemaljskog ropstva vinuo u orbitu želeći postati ptica.
    I dok je vodopad deo reke a ona deo vode sa kojom je i Tales iz Mileta započeo filozofiju čoveka dotle je gejzir deo lave i Heraklitovog sveta večnog ognja.

    Autor laika 15 April 2016, 23:07

    Вода ће увијек да тече!

    Autor sjovicicslavuj 17 April 2016, 10:34

    Nekada sam silno želela doći do Nijagarinih vodopada, a onda sam izgubila tu želju, jer vodopadi nikako nisu uspeli pobuditi u meni pomisao na život. Samo smrt.
    Vodopad raspolaže ogromnom potencijalnom energijom koja se može usmeriti u raznim pravcima ...
    Ono što nisam uspela shvatiti, a još me interesu je je kakav je to "poseban fenomen koji je omogučio vodi , da bar jednom "uzdigne svoje telo u Nebesa"" ? @Laika?
    Ni ja nisam videla gejzire ali često pijem kafu u bašti gledajući fontane iz kojih se može sagledati suština ovakvih tokova.
    Vodopadi jesu deo nekih tokova kojima posmatrači ne pripadaju ... a ja sam i rekla da nemam ništa protiv njih, kao ni protiv toga gdje je nečija ljubav i naklonost usmjerena. Ne može se svako sa svakim razumjeti i voleti, važno je da čovek pripada onima koje voli.
    Slavko, nadam se da mi ne zameraš što se obraćam prijateljima tvoga bloga.
    Srdačan pozdrav obojici!

    Autor Aneta 17 April 2016, 12:57
Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

    My picture!

Kategorije

Arhiva