Slavko Jovičić -

Zatvara se kuća strave i užasa u Mostaru - Grupa za pomoć na Facebooku

Autor sjovicicslavuj | 1 Januar, 2010 | read_nums (358)



    Četvrtak, 31 Prosinac 2009 

    MOSTAR – Ljepši i sretniji završetak godine za dvogodišnju djevojčicu Amnu i njezinu dvije godine stariju sestru Adnu nije se mogao zamisliti. Jučer su u njihovu zatvorsku ćeliju, u kojoj godinama spavaju u katastrofalnim i nehumanim uvjetima, došle dvije djelatnice Centra za socijalni rad u Mostaru. Osim novogodišnjih paketića i novca koje je svakom djetetu u nekadašnjoj zatvorskoj zgradi Konak poslao gradonačelnik Ljubo Bešlić, službenice iz Centra su priopćile radosnu vijest majki djevojčica.
    “Rekle su nam da ćemo vrlo brzo napustiti Konak i da će biti riješen naš problem i pronađen novi smještaj. Naša obitelj je prioritet, a obećale su nam i da će preostalih sedam obitelji iz zgrade zauvijek napustiti Konak koji će biti zatvoren. Ovdje su ljudi presretni i raduju se ovakvom raspletu”, kazala nam je jučer Sanida Behram, majka djevojčica.

    Grupa za pomoć na Facebooku


    Tako je cijela priča, koju je otkrio i započeo Dnevni list prije desetak dana, sada je još evidentnije, dobila sretan epilog. Ipak, sa sigurnošću to možemo potvrditi tek onda kada djevojčice i njihove roditelje posjetimo u novom, boljem i čistom stanu, u koji im je obećano da će biti premješteni. Brojne su reakcije, ali i akcije naših čitatelja uslijedile su proteklih dana. Ljudi su se nesebično ponudili za pružanje pomoći u hrani, odjeći, igračkama, novčanim prilozima. Za posljednjih desetak dana mnogi su naši čitatelji i sami dolazili u zatvorsku ćeliju posjetiti djevojčice. Ljudi su pristizali iz svih krajeva, od Ljubuškog, Širokog Brijega, Mostara, Stoca, Sarajeva.

    Naša čitateljica Semina Hadžović-Ajvaz pokrenula je akciju ogromnih razmjera preko globalne internetske mreže Facebooka, a grupa koju je pokrenula na toj mreži za nekoliko dana je premašila brojku od 8000 članova. Otvoreni su i tekući računi na banci za uplatu novca djevojčicama, a odazvali su se humani ljudi iz cijeloga svijeta. Nakon serije tekstova objavljenih u Dnevnom listu uspjeli smo alarmirati i ostale medije, a brojne kolege novinari su u medijima gdje rade objavile priloge o strahovitim uvjetima za život  u sablasnoj i mučnoj zgradi Konak.

    --------------------------------------------------------------

    Zastupnik u Parlamentu BiH Slavko Jovičić Slavuj je na intervenciju kolegice Adise Dedić Kološ, koja se također među prvima uključila u alarmiranje javnosti i pružanje pomoći djevojčicama, reagirao i na sjednici državnog Parlamenta.

    Fotografi iz Mostara Edin Junuzović i Selma Hodžić proveli su dva dana s ljudima i djecom koji žive u Konaku, a potom priredili i organizirali izložbu fotografija pod simboličnim i ironičnim nazivom “Sretna Nova 2010.godina”.

    Dvoje ljudi umrlo


    Budući da je svakim danom nakon objavljivanja tekstova i potresnih fotografija u Dnevnom listu rastao broj ljudi koji su se željeli uključiti u pružanje pomoći, pod ogromnim pritiskom javnosti i građana Mostara konačno su se u rješavanje ove tužne i tragične priče umiješali i oni koji su davno trebali reagirati – dužnosnici iz Gradske uprave Mostara. Za nepunih desetak dana uspjeli su konačno i sami doći i svojim očima se uvjeriti u sav očaj i bijedu koji vladaju u Konaku. Istodobno, najavili su konkretne akcije i premještaj djevojčica iz prljavštine zatvorske tamnice u kojoj su spavali, dok su im oko glava hodale na tisuće buba, žohara i opasnih gmazova. Dvoje je ljudi za samo mjesec dana preminulo u toj zgradi. Riječ je o 55-godišnjem Asimu Ibriću i starici Zdravki Lukenda (78). Umirali su, kako su nam rekli stanari, u strahovitim bolovima i mukama bolno ječeći i vapeći za pomoć. Nisu imali adekvatan liječnički tretman jer im nitko nije ni dolazio u pomoć. Susjedi su pomagali koliko su mogli, ali kad više nije bilo mogućnosti za njihovu pomoć, za dvoje ljudi je već bilo kasno. Mnogi ljudi u Konaku su znali danima gladovati bez hrane i smrzavati se na niskim temperaturama.

    Do objavljivanja naših priča i potresnih fotografija malo ili skoro nimalo ljudi nije uopće znalo za strahote od života u zgradi strave i užasa. Na kraju se ne možemo oteti dojmu, pa ne upitati jesu li nadležne ustanove i institucije morale čekati i početi djelovati tek nakon ogromnog pritiska koji se u javnosti stvorio nakon tekstova objavljenih u Dnevnom listu?

    Piše: Nermin Bise


Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

    My picture!

Kategorije

Arhiva